Emocije su dio ljudskog života, bez obzira jesmo li muškarac ili žena.
Kulturološki gledano, postoje razlike u tome kako je za muškarce, a kako je za žene „primjereno“ pokazivati/iskazivati emocije.
Biološki gledano, neurokemijski i biokemijski procesi u tijelu i mozgu muškaraca i žena nisu isti, pa je i logično da te razlike utječu i na emocije. U tome sigurno nisam stručna, tako da o ovome neću dalje pisati.

Gledano s razine funkcija emocija te energetskog funkcioniranja ljudi, razlike između spolova postaju nevažne. No, ne smijemo zaboraviti da ipak postoje razlike na razini podsvijesti i programiranja u kontekstu shvaćanja i pristupa emocijama. Dječaci i djevojčice u tom smislu najčešće nisu jednako odgajani.

S energetske razine, čini mi se da je puno značajnija informacija ima li netko u svom human design grafikonu emocionalni centar definiran ili nedefiniran. Human design grafikon besplatno se vrlo jednostavno može napraviti, ako se u google tražilicu upiše „human design chart“. Ako ne znate ništa o tome, emocionalni solarni pleksus predstavlja trokutić s desne strane u kojem se nalaze brojevi 6, 37, 22, 36, 30, 55 i 49. Ako je trokutić iznutra obojan, to znači da je centar definiran. Ako je trokutić bijeli, a obojani su samo neki brojevi (može biti da nije obojan ni jedan broj), to znači da je centar nedefiniran.

Pojednostavljeno (i nestručno) ću objasniti razliku između nekog tko ima definirani taj centar i nekog tko nema, samo da okvirno dobijete dojam u čemu je razlika.

Osobno imam definirani emocionalni solarni pleksus i za mene je jako važno slušati emocije. Emocionalna energija je nešto konstantno, nešto na što se mogu osloniti, pod uvjetom da znam surađivati s emocijama te da nisam vezana za podsvjesne programe i naučene emocionalne reakcije. Raspoloženja su kod takvih ljudi promjenjiva, a emocije mogu biti intenzivne. Takvi ljudi često se mogu pitati što s njima nije u redu, jer im se može činiti kako imaju mnogo razloga da budu zahvalni i zadovoljni, ali s druge strane primjećuju da ih s vremena na vrijeme uhvati neko „sivo“ raspoloženje.

Ljudi koji taj centar nemaju definiran, također doživljavaju emocije, ali njihova emocionalna energija nije stalno prisutna, malo je ima pa je malo nema. Osim toga, kroz svoj centar mogu doživjeti tuđe emocije kroz svoje tijelo, s time da se intenzitet energije u nedefiniranom centru uvećava. To može biti vrlo izazovno, naročito ako čovjek ne zna surađivati s emocijama, ako se drži društvenih uvjerenja i naučenih „primjerenih“ načina emocionalnog reagiranja te ako ne zna razlikovati svoju emocionalnu energiju od tuđe.

Zaista toplo preporučam saznati imate li definirani ili nedefinirani emocionalni centar.

Osvrnut ću se sada na razlike u reagiranju i nošenju s emocijama kod muškaraca i žena.

I muškarci i žene uglavnom ne znaju koje su funkcije emocija. Najčešće imaju mnogo potisnute emocionalne energije, koja često služi kao nesvjesni/podsvjesni obrambeni zid od unutarnjih nesvjesnih rana, o čemu sam pričala u videu „Zašto se ovo događa meni?“.

Budući da je za žene kulturološki „prihvatljivije“ da budu „mušičave“ i „emocionalne“, a za muškarce je kulturološki „prihvatljivije“ da su „snažni“, „da moraju materijalno zbrinuti sebe i svoju obitelj“, da posegnu za alkoholom, kockanjem, nasiljem…, oba spola razvila su različite toksične mehanizme potiskivanja, ispucavanja i uzaludnog trošenja emocionalne energije, odnosno jednog oblika životne energije.

Sada ću malo generalizirati, tek toliko da bude jasnije na što mislim.

Žena će biti tužna, ljuta, frustrirana ili slično, povući će se i očekivati da druga strana zna kako se i zašto osjeća. Očekivat će da joj se ispričava, da je se ispituje što joj je ili da joj se na neki određeni način iskupi. Može otići i u drugu krajnost u kojoj će vrijeđati, stalno „kvocati“ i upozoravati na greške s očekivanjem da se druga osoba promijeni kako bi njoj bilo ugodnije u vlastitoj koži. Isto tako, može se zatrpati obvezama, brigom o drugima, preuzimanjem tuđih obveza i odgovornosti na sebe, samo kako ne bi ostala sama sa sobom i osjetila to što se događa unutar nje na emocionalnoj razini. Bilo da emocije potiskuje ili ih „ispucava“, energetski se nepotrebno iscrpljuje što utječe na njenu cjelokupnu vibraciju, što onda dalje utječe na sve u njenom životu (zdravlje, odnosi, slobodno vrijeme, posao…).

Muškarac će biti ljut, razočaran, povrijeđen, izdan ili tužan i rijetko kad će razgovarati o emocijama ili si dozvoliti da ga netko vidi uplakanog/potištenog/bezvoljnog. Može se povući i u tom slučaju često poseže za alkoholom, drogom, kockom, ekranima… bilo čime što će skrenuti pozornost s emocionalne neugodne energije. Može se i zatrpati poslom, sportom, obvezama, stalno biti okružen ljudima… samo kako ne bi morao ostati sam sa sobom i osjetiti sve što se u njemu događa. Može pritom i posezati za fizičkim nasiljem, manipulacijom, ucjenama, vrijeđanjem i projiciranjem.

Čini mi se da je trenutno, u kontekstu učenja suradnje s emocijama, puno lakše ženama. Nekako se ženske „mušice“ opravdavaju hormonima, njenom „slabošću“, potrebom da je se „zaštiti“, pa je nekako „normalno“ da će žena razgovarati o svojim emocijama, ispucavati ih i otići po stručnu pomoć kako bi naučila „kontrolirati“ emocije. Osobno sam protiv kontrole emocija, jer smatram da je suradnja s emocijama puno efikasniji i zdraviji način rada s emocionalnom energijom. Suradnja s emocijama ne znači niti ispucavanje emocionalne energije, niti potiskivanje, već svjesno slušanje, razumijevanje i usmjeravanje te energije s ciljem osobnog rasta i razvoja te s ciljem podizanja kvalitete međuljudskih odnosa.

Što se tiče muškaraca, primjećujem da je mnogim muškarcima emocionalno jako teško, no još uvijek će rijetki od njih potražiti stručnu pomoć ili pred nekim otvoreno pričati o tome kako se osjećaju i zašto. Ako tako nešto i pokušaju, mnogi će nerijetko doživjeti osude društva. Mnogi se zatrpavaju s poslom, narušavaju svoje zdravlje te posežu za sredstvima ovisnosti.

I ovim putem želim se posebno obratiti muškarcima. Prirodno je da osjećate emocije. Prirodno je da je nekad teško i da možda nekad ne znate i ne vidite kako dalje. Prirodno je osvijestiti emocije i izraziti ih na zdrav način. Mnogi misle kako pokazuju „snagu“, ako si ne dozvole osjetiti emocije. No… Rekla bih da je obrnuto. Slabost je ako si ne dozvolimo osjetiti emocije, ako emocije potiskujemo ili tu životnu energiju ispucavamo na toksičan način za sebe i druge. Samo snažni ljudi mogu osjetiti emocije, osluhnuti ih otvorenog uma za učenje o funkcijama emocija te ih svjesno usmjeriti za osoban rast i razvoj.

Izbjegavanjem emocija zapravo kao da želimo postati više poput strojeva i robota. No, ne može izbjeći činjenicu da smo ljudi, a veliki dio ljudskog iskustva čini sposobnost osjećanja emocija te kreativnog korištenja emocija za transformaciju vlastitog života i za konstruktivan doprinos razvoju društva u skladu s Prirodnim Zakonom.