Uvertira u Veliko resetiranje.
Događaj Corona pripremio je stanovništvo za opsežne, brutalne promjene, a cilj je bio smanjiti otpor budućim nerazumnim zahtjevima.
Smrt slobode retrospektivno bi se reklo, bila je smrt koja je unaprijed najavljena. Godine Corone dramatično su nam pokazale što moćna klika može učiniti stanovništvu, sve dok tisak koji dobro funkcionira pruža odgovarajuće narative.
Corona, međutim, nije mogla biti prava tragična opera, već samo njezina uvertira. Predokus. Nagovještaj motiva koji će se u potpunosti razotkriti tek kasnije, u samoj drami. Ali zašto bi oni na vlasti trebali upozoravati svoje buduće žrtve?
Nije li to prilično kontraproduktivno jer bi se s vremenom mogao stvoriti otpor? Naime, najavljeni nerazumni zahtjevi umanjuju šok i ogorčenje koji nastaju kada se negativni potresi očituju u svoj svojoj žestini. Ljudi su se već navikli na dosad nezamislivo – barem psihički. I strepit će kao što su uvijek strepili.
Kao što je poznato, opere počinju uvertirom – često prije nego što se zastori spuste. Ova rutina, koja se prakticira stoljećima, temelji se na sofisticiranoj dramaturgiji. Početak ne mora biti spektakularan niti melodije moraju biti posebno ugodne.
Uvertira stvara memorijske efekte za publiku: uvode se teme i harmonije nadolazećih scena. Efekt prepoznavanja sprječava veća iznenađenja i blokade tijekom izvedbe koje bi mogle ugroziti prihvaćanje.
Okidači sjećanja pokreću poznati osjećaj kroz stvari koje se ponavljaju. Skladatelji su izvrsni psiholozi i znaju kada i koliko često ponavljati odlomke. Današnjim ideolozima resetiranja možda nedostaju pjesme ili hvalospjevi, ali znaju dramaturgiju.
Još od navodno prve velike kuge 1347. godine, društveni su se potresi pažljivo pripremali tako što su podanicima unaprijed pokazivali nadolazeće namete. Ako ga doista naoružate, užas je ograničen.
Za one koji vjeruju u sudbinu, čini se da se proročanstvo i ostvaruje. U svakom slučaju, smanjen je otpor oboljelih. Covid uvertira poslužila je samo za uvođenje maski, socijalnog distanciranja, gašenja društva i cijepljenja kao rješenja. Kada instrumenti mučenja dominiraju radnjom u drugom činu, nema neugodnih pitanja.
Koliko god se ljudi danas moderno osjećali, naša podsvijest ostaje arhaična. Narativi o navodnim klimatskim promjenama ili stalno vrebajućoj prijetnji od patogena slijede obrazac religijskih ili mitoloških proročanstava. Mexicani su vjerovali prije 500 godina da će se tvorac njihove zajednice jednog dana vratiti i dovesti do njihovog kraja.
Kada se španjolski konkvistador Hernan Cortés pojavio s oko 1500 plaćenika da im ukrade zlato i pokori ih, otpor je bio prigušeniji nego što se moglo očekivati. Vladar Motecuhzoma i dio više klase vjerovali su da je moguće da Ramboi u kositrenim oklopima mogu biti potomci boga stvoritelja Quetzalcoatla. Njihovo pokoravanje bilo bi samo ispunjenje višeg plana.
Kome je već rečeno o lockdownu kao prikladnoj mjeri protiv bolesti, ubuduće će ga lakše zatvoriti.
Bilo da se radi o sudbonosnom proročanstvu ili znanstvenim uputama navodnih stručnjaka – pristup oslobađa iste psihološke mehanizme. Svatko tko dopusti da se dogodi vanjski plan već je podložan.
Kada su Papa i svjetovna elita 1347. godine objavili dosad nepoznatu apokaliptičnu epidemiju, prvo je trebalo probuditi potrebnu vjeru u takav nečuveni događaj. Pandemija je s pravom bila nepoznata stanovništvu. U tu je svrhu medicinskom fakultetu u Parizu naručeno “izvješće o kugi”. Tehnički besmisleno, budući da tamošnji profesori nisu bili svjesni pojave bolesti niti su imali pojma o infekciji, rad je morao služiti drugoj svrsi.
Kao navodno saznanje, medicinska mumbo-jumbo “Izvješća o pariškoj kugi” tražena je diljem Europe, čime je navodna nadolazeća katastrofa spaljena u mozgove. U isto vrijeme, kampanje bičevanja imale su isti učinak, kada su trupe fanatičnih propovjednika marširale preko kontinenta od Austrije do Nizozemske i pripremale stanovništvo za nadolazeću katastrofu.
Iako se epidemije kasnije nisu javljale češće nego inače i ništa se ne bi primijetilo u velikim dijelovima Europe, alarm poput “Covid-19” stvorio je potrebnu paniku. Na mnogim mjestima poduzete su preventivne mjere bez zdravstvenih hitnih slučajeva.
Budući da su flagelanti pozivali na ubojstvo Židova kao navodnih trovača bunara, polovica židovskih građana diljem Europe bila je protjerana ili ubijena. Nedostatak kuge u mnogim gradovima kao da je potvrdio ispravnost onoga što smo radili!
Uspostavilo se prihvaćanje drastičnih društvenih promjena bez značajnijeg otpora. Sada bi kršćanski patriciji mogli preuzeti židovski bankarski posao, mogla bi se postaviti nova pamučna industrija sjeverno od Alpa i moglo bi se uhvatiti u koštac s ludom izgradnjom katedrale.
Bez prethodne kuge u kojoj je 1665. besmislenim mjerama u Londonu umrlo oko 70.000 ljudi, cijeli grad ne bi mogao biti pretvoren u ruševine u “Velikom požaru” manje od 12 mjeseci kasnije bez otpora. Ništa nije stajalo na putu rekonstrukcije koju nam je obećao i “Veliki reset” (“izgradite bolje”).
London se digao iz pepela kao barokna metropola, baš onakav kakav su pompozoljubivi Charles II i elita željeli da grad bude: veličanstvene ulice i kamene kuće bez polumračnih drvenih četvrti za siromašne. U 19. stoljeću velike preobrazbe Pariza, Berlina ili Hamburga ne bi bile moguće da uvijek iznova nisu bjesnili valovi crijevnih infekcija koje su obično bez dokaza demonizirane kao kolera.
Što bi se dogodilo da su, bez Covid blefa, naša radna mjesta u industriji, naša osnovna prava i naš prosperitet bili eliminirani dio po dio?
Naravno, Hrvati Ivo i njegova Anica pružaju otpor samo ako prethodno dobiju dopuštenje ili su za to plaćeni, ali nisu mogli tako tiho dizati plin u zrak, zabranjivati spalionice i zatvarati ljude bez potrebe.
Prisilne injekcije špricama, koje očito mogu uzrokovati bolest i smrt svima, više ne izazivaju negodovanje. Pametni telefon koji je odavno pretvoren u elektroničku narukvicu za gležanj više ne plaši ljude. Vjera u navodnu neizbježnost i navodne potrebe više razine olakšale su globalistima mnoge stvari.
