I dođe onaj trenutak kad se čovjek pita „zašto“? Što su kriva djeca? Žene, muškarci? Ljudi poodmakle dobi? Što je skrivilo bilo koje ljudsko biće? Biće koje strada, pati, umire. A, ni za što.

Ima tih dana u životu kada se čini da ništa nema smisla. I stvarno postoje ti dani bez smisla. Kad ona moralna bijeda u čovjeku ispliva na površinu.

Kada je jedini odgovor koji možeš dati samo suza koja će poteći niz lice. Kada se čini da život nije pravedan.

I dođu oni teški dani. Zagledaš se u oči onog nevinog koji pati i ne možeš naći odgovora.

Niti jedna logika tada ne pomaže. Ni filozofija. Niti bilo koji drugi sustav. Jedino što tada možeš je stati i suosjećati. Šutjeti. Pokazati da ti je stalo.

Nemoj tu priliku propustiti. Jer jednom se možda i ti nađeš na onoj drugoj strani. Pitat ćeš se gdje su oni kojima je do tebe stalo. Zašto ih nema? Kako god bilo, nikad nemoj propustiti priliku da budeš čovjek. To je jedino što imaš.