Kad bi se jednom moglo nekome reći sve što se skupilo na duši i kako je to kad duša boli.

Do kuda sežu granice te boli. Najbolje razumijem ljude koji kažu „nije mi ništa“. Jer kada bi počeli govoriti, ne znam gdje bi stali. Skupi se to s godinama kad šutiš tamo, šutiš ovamo. Kada kažeš da je sve u redu, jer ako kažeš da nije, imat će za tebe tisuću epiteta. Pitanja. Čuđenja.

Onda će ti i na kraju reći da si lud.

Potrebno je nekad napraviti neki otvor na duši i izbaciti sve ono što se skupilo. Ne skupljati ono ljudsko smeće do besvijesti. Ljudi se iživljavaju. Ne znaju gdje su im granice.

Udaraju gdje si najslabiji. Postoji onaj osjećaj da te drugi ne razumiju i da te ne cijene dovoljno.

Svi znamo kako je to. Pričamo o nekom drugom boljem svijetu, a borimo se za mrvicu dostojanstva u ovom. Samo malo pažnje i ljubavi i duša bi opet bila kao nova.