“Evo čega se sve sjetim na spomen imena pokojnog direktora bolnice Rebro – Ante Ćorušića”, piše Ivan Pokupec
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se Ivice Žoleka, mladića koji je umro na Rebru čekajući da ga se vrati na transplantacijsku listu za srce. Što nije učinjeno jer mu se majka i sestre nisu cijepile.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se Josipa Rožića, hrvatskog branitelja koji je umro na Rebru čekajući terapiju. Koja mu nije omogućena jer se nije cijepio.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se Šeherezade Bajrić, 5-godišnjakinje koja je uspavana za operaciju i više se nikada nije probudila. Na papirima joj piše da je primila dozu anestezije za 15-godišnjakinju.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se svog prijatelja Dražena koji je nakon operacije, umjesto na intenzivnu njegu, stavljen u sobu bez nadzora te se uslijed komplikacija ugušio.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se Kristijana Viška, mladog medicinskog tehničara koji je otkrio da je na C19 više cijepljenih nego necijepljenih te je zato dobio – uz protivljenje Radničkog vijeća – izvanredan otkaz.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se njegove proslave Nove godine u hotelu Olympia u Vodicama, dok je za nas zagovarao stroge mjere i zaključavanja.
Kad čujem ime Ante Ćorušića, sjetim se kako smo mu došli na kućni prag i molili za život 21-godišnjeg Ivice. Na vrata je poslao ženu koja je tvrdila da spava, da bi me par minuta kasnije nazvala i prenosila obećanja koja sam u pozadini čuo da on daje. Nikad ispunjena obećanja.
Znači li sve navedeno da se veselim njegovoj iznenadnoj smrti? Nimalo.
Smatram da je strašna tragedija to što ga je Bog pozvao iznenada, bez prilike za odriješene grijeha i posljednju pomast.
No kao i u slučaju Freda Matića, Ćorušićeva smrt je zastrašujuće upozorenje za sve nas, a pogotovo za one koji Mu prkose.
Jer ne znamo dana, ni časa kada ćemo biti pozvani…
Počivao u miru.
