Zastanimo na početku kod pojma odgoj, bez obzira jesmo li u ulozi roditelja i/ili u radnoj ulozi čija funkcija je i odgojna.
Hrvatski jezični portal definira odgoj kao „svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne društvu.“
Drugim riječima, htjeli-ne htjeli, odgoj je vrsta programiranja.
No, jako je važno što vjerujemo da je cilj odgoja. Još je važnije iz koje energije djelujemo u smjeru ostvarenja tog cilja. Ako je u pozadini energija straha, nemoći, odvojenosti, ugroženosti, očaja, ljutnje, netrpeljivosti i slično… postoji velika vjerojatnost da ćemo kao rezultat dobiti upravo suprotno od onoga što želimo postići.

Mnogi ljudi kažu kako je cilj odgoja da djeca budu sretna, sigurna, zadovoljna i zdrava. No, je li to realan cilj i ako je, kako znamo je li cilj postignut? Što točno znači svaka od navedenih riječi?
Znači li to da djeca stalno moraju biti nasmijana, zadovoljna, nikad ne doživjeti frustraciju, sve dobiti sada i odmah? Znači li to da cilj nije postignut, ako nekad dobe upalu grla, temperaturu, karijes, upalu slijepog crijeva, vodene kozice i slično?
Stvari oko tako postavljenog cilja dodatno se kompliciraju, ako se radi o djeci s teškoćama u razvoju. Nekad je zaista izazovno prihvatiti činjenicu da djeca imaju teškoće u razvoju, a onda je i teško objektivno vidjeti što djeca zaista mogu/ne mogu, što je posljedica neke teškoće, a što je posljedica prenisko/previsoko postavljenih zahtjeva, odnosno nerealnih ciljeva…

Sigurna sam kako težnje k tako postavljenom cilju idu iz dobre namjere i ljubavi prema djeci, no to djecu ne priprema na raznolikost zahtjeva i izazova koje život stavlja pred ljudska bića.

Proces odgoja treba biti usmjeren na fizički, mentalni, emocionalni, socijalni i duhovni razvoj vještina koje djecu vode k sve većoj samostalnosti i odgovornom ponašanju prema sebi, drugima, prirodi i stvarima u skladu s individualnim karakteristikama i sposobnostima. Djeca tijekom perioda odrastanja trebala bi naučiti brinuti o vlastitom zdravlju i higijeni, kao i o higijeni prostora, što samostalnije izvršavati svoje školske obveze i u skladu s tim snositi posljedice, naučiti organizirati svoje vrijeme koje sadrži obveze, odmor i razonodu, naučiti upravljati novcem, surađivati s emocijama te uspostavljati, održavati, a po potrebi i prekidati socijalne odnose.

I da… Nekad sve to što sam napisala izaziva frustraciju kod djece. No i frustracija je dio života i bilo bi vrlo mudro podučiti djecu razumjeti unutarnji proces nastanka i funkciju frustracije. Energija frustracije itekako se može koristiti sa svrhom razvoja vlastitih sposobnosti, no može se koristiti i za samosabotažu i stagnaciju.

I svjesna sam kako je nekad teško gledati dječju frustraciju i ustrajati sa zahtjevom koji je izazvao frustraciju. Upravo su to trenuci u kojima svi koji se bavimo odgojem padamo ili prolazimo na ispitu vlastitih odgojnih vještina. Naše odgojne vještine nemaju toliko veze s našim obrazovanjem i informiranosti o tome što znači odgoj, koliko ima veze sa stanjem naše svijesti. Itekako ima veze s time jesmo li zaista odgovorna i odrasla osoba ili smo i dalje povrijeđeno i usamljeno dijete obučeno u tijelo odraslog čovjeka. Stanje naše svijesti ovisi o tome koliko dobro poznajemo, razumijemo i surađujemo s energijama unutar nas – mislima, emocijama, navikama, nagonima, fizičkim senzacijama, voljom, podsvjesnim obrascima i slično.

Što se tiče stanja u sustavu odgoja i obrazovanja, usudila bih se reći da je jako loše.

O pravima se govori na sva usta, dok se obveze zanemaruju.

Inzistira se na pukom upijanju i reprodukciji informacija, koje vrlo često nisu primjenjive u svakodnevnom životu. Osim toga, uglavnom se provjerava količina informacija koje su zapamćene, a ne u kojoj mjeri i kako je nastavni sadržaj shvaćen te kako se on može primijeniti u svakodnevnom životu.

Nastavni sadržaji različitih predmeta uglavnom nisu povezani ili se nedovoljno pažnje posvećuje naglašavanju te povezanosti.

Nastavnici se sve više bave „papirologijom“, ganjanjem obrazovnih ciljeva i ishoda, a sve manje sa uspostavljanjem zdravog odnosa s djecom. Ako nema odnosa izgrađenog na međusobnom poštovanju i povjerenju, ne postoji temelj za prirodan i zaigran proces učenja. Današnji sustav odgoja i obrazovanja izaziva kod djece otpor i strah od učenja, istraživanja, postavljanja pitanja te razvijanja kritičkog razmišljanja, a jedna od osnovnih prirodnih ljudskih karakteristika je upravo sposobnost učenja. Od kad se rodimo svaki dan nešto učimo i to učenje u početku nije muka, već uglavnom ide kroz igru i odnose, upravo ono što u sustavu generalno nedostaje.

Nastavni procesi uglavnom odgovaraju auditivnom i vizualnom stilu učenja, dok se kinestetički stil učenja nedovoljno koristi ili čak zanemaruje u potpunosti.

Odgojno-obrazovni radnici često osjećaju frustraciju, nemoć, bespomoćnost, besmisao, strah, razapetost između onoga što se traži od njih te onoga što osjećaju unutar sebe da je ispravno i zbog čega su uopće izabrali svoje zvanje i zanimanje.

Moj zaključak je da gotovo uopće ne postoji sudionik u odgojno-obrazovnom sustavu koji je zadovoljan sa stanjem u sustavu. Sav razvoj sustava teče u smjeru ispunjavanja tone papira s hrpom stručnih i pametnih riječi, dok se sve više gubi iz vida razvoj sustava u smjeru postavljanja zdravih i praktičnih temelja za osposobljavanje djece za jednog dana odgovoran, samostalan, aktivan i proaktivan odrasli život u ljudskoj zajednici.

Ne vidim da postoji rješenje koje ide „od gore“ (onih koji donose zakone i odredbe) prema „dolje“ (onih koji sudjeluju u njihovom provođenju). No, vidim rješenje na razini svakog pojedinca. Kada bi svatko, ili barem većina odraslih, preuzela odgovornost za razvoj vlastite svijesti, kada bi posvetili barem malo više pažnje brizi o svom emocionalnom, socijalnom i duhovnom dijelu bića, a ne samo „pumpanju“ mentalnog dijela bića, u našoj nutrini stvorili bi se zdravi temelji za razvoj zdravih odnosa s drugima. Odnos s drugima koji ide iz osjećaja cjelovitosti, pripadanja, bliskosti, povjerenja i poštovanja je odnos u kojem se naša životna energija može početi koristiti za izgradnju zdravog društva. Tako dugo dok se osjećamo ugroženo, odvojeno, ljuto, povrijeđeno, preplašeno, prevareno… naša kreativna energija koristi se za stvaranje sve većeg odvajanja, kaosa i sve više problema.

Kako se ti osjećaš u odnosu sa sobom, djecom i odraslim ljudima? Kako koristiš svoju kreativnu životnu energiju?