Britanski visokotehnološki planovi za digitalne zatvore trebali bi pobuditi strahove od privatnosti kod svih nas.
Ova pandemija je gotova – ali čini se da britanske vlasti žele pokrenuti još jednu pandemiju, ovaj put na političkoj razini, gdje se čini da razni vladini odjeli izrađuju prijedloge čiji je cilj zadržati što više ljudi kod kuće.
A ovi se ministri čine vrlo optimističnima u pogledu mogućnosti nadzora raznih nosivih uređaja, sve do mogućnosti postavljanja “virtualnih zatvora” (ovaj put za stvarne kriminalce, a ne za opću populaciju pogođenu mjerama karantene).
Voditelji zdravstvene skrbi žele da se ljudi temeljno brinu o vlastitom zdravlju kad god je to moguće i voljni su dati pacijentima nosive uređaje za praćenje svega, od šećera u krvi do liječenja raka kod kuće; a sada ministrica pravosuđa Shabana Mahmood razmišlja o “virtualnim zatvorima”.
Koja bi bila razlika između kućnog pritvora i ovih “alternativa zatvoru”? Prvi se obično izriče za manje prekršaje ili kako bi se zatvorenicima omogućilo da provedu posljednjih šest mjeseci svoje kazne u ovim uvjetima (‘HDC’ kako su poznati u Ujedinjenom Kraljevstvu – što uključuje određenu razinu nadzora omogućenog tehnologijom) – dok Drugo je, prema Mahmoodu, novo i uključuje novu ulogu tehnologije.
Sada postoje GPS oznake, telefoni i satovi (sve “pametno”, tj. odlično za nadzor 24/7 – ali hoće li to biti legalno i u kojim jurisdikcijama tek treba utvrditi).
Prema Mahmoodu (i onima koji stoje iza politike koju on zagovara), rješenje za “nestašicu zatvorskog prostora” (baš kao što se čini da bolnicama ponestaje osoblja i kapaciteta) je da ljudi imaju svoje ozbiljne, više od služenja pet godina rečenice kod kuće.
I baš kao što rad od kuće nailazi na neodobravanje, barem u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i samoizlječenje, odnosno zaključavanje u vlastiti dom i plaćanje režija, čini se da dobiva na snazi.
Laburisti se ne boje surađivati s torijevcima, osobito na inicijativama koje su zdravom razumu prilično zbunjujuće, ako ne i uvredljive.
“Teoretski, sudac bi mogao izreći kaznu kućnog zatvora. Sada imamo priliku preoblikovati prirodu kažnjavanja izvan zatvora”, rekao je Mahmood.
Prema Telegraphu, očekuje se da će Mahmood David Gauke “potvrditi bivšeg torijevskog ministra pravosuđa (kao) voditelja revizije kaznenog sustava, čiji je cilj osigurati dovoljno prostora za zatvaranje najopasnijih kriminalaca, potičući prijestupnike da okrenu leđa o zločinu kako bi se počistila i produžila kazna izvan zatvora.”
Prema oponentima iz redova boraca za građanska prava i zagovornika digitalnih prava, riječ je o još jednom distopijskom planu vrijednom kritike, ne samo zato što plan predviđa učenje od (drugih) autoritarnih nadzornih država koje špijuniraju vlastite građane – možda jednostavno zato što su trenutno to čini učinkovitije od UK-a.
Znamo što sve ovo govori o ovim uobičajenim autoritarnim režimima – ali što nam ta “ambicija” govori o britanskim vlastima?
Prema Sunu, pitanje i problem su stvarni – novine citiraju “insajdera” koji kaže da bi se stvarni ili percipirani problem prenatrpanih zatvora – kakvih ih sada poznajemo – trebao proširiti na ostatak društva.
Ako je vjerovati izvješću – a ono citira neimenovanog insajdera – “mi (Britanija) moramo učiti od država nadzora koje špijuniraju vlastite građane i koriste istu taktiku na našim kriminalcima.”
Ovo može zvučati nevjerojatno onima koji su još uvijek uvjereni da su vlade poput britanske čiste kao snijeg kada su u pitanju demokratske prakse.
Ali čini se da je stvarnost takva da se službeni stav sve više kreće prema mjestu gdje se “zatvori s maksimalnom sigurnošću” mogu u konačnici uspostaviti bilo gdje. Uključujući vlastiti dom osobe.
Sjetite se vremena kada je tehnologija bila snaga dobra i na usluzi ljudima koji su je koristili.
A sada – očito – jednostavno zaboravite na te dane.
“Oni koji su u kućnom pritvoru u praksi su pod vrstom kućnog pritvora, s pločicom na gležnju i senzorom u kući, stavljeni su pod policijski sat, obično 12 sati dnevno”, rekao je Mahmood.
“Na neki način, kazna izvan zatvora može biti još restriktivnija nego u zatvoru.”
Važno je ponoviti da raširena uporaba tehnologije prepoznavanja lica kao mjere nadzora u društvu znači da su njome pogođeni svi – a ne samo oni koji se trenutno tretiraju kao osumnjičenici i/ili osuđeni zatvorenici.
Jednom kad se ovaj sustav pokrene, lako se može “prenamijeniti” za brojne scenarije u budućnosti – uključujući hvatanje ljudi koji ne krše zakon, već su jednostavno politički/ideološki/govornički disidenti.
