Bert Olivier: Vrijeme je da preispitamo ulogu zla.
Primijetio sam da se u posljednje četiri godine učestalost kojom ljudi koriste riječ “zlo” u svojim svakodnevnim razgovorima znatno povećala. Nije teško pogoditi zašto je to tako. Uostalom, od Covid “krize” 2020. – a mogli bismo se vratiti na financijsku krizu iz 2008. – postaje sve jasnije da (suprotno onome što se uči kod kuće, u školi i na sveučilištu), vlade svijeta , kao ni institucije u koje je trebalo imati povjerenja, pogotovo medicinske ustanove, nisu bile u našem najboljem interesu (najblaže rečeno).
Nisam govorio o financijskim institucijama poput velikih banaka; naučili smo ih promatrati sa zdravom dozom skepse mnogo prije nego što su se ti drastični događaji dogodili.
Naravno, izraz “zlo” treba koristiti s oprezom, s obzirom na njegovo podrijetlo u religijskim i metafizičkim doktrinama diljem svijeta. Manihejstvo (nazvano po svom osnivaču iz 3. stoljeća, Maniju) možda je najbolji primjer za ilustraciju što to znači.
Ovaj drevni, dualistički, perzijski metafizičko-religijski sustav vjerovanja dijeli postojeći svijet na dva međusobno isključiva područja “dobra” (duh, svjetlo) i “zla” (materija, tama) i uči da se čovjek mora pokušati vratiti u ” raj” striktnim pridržavanjem manihejskih propisa, koji su gnostički u smislu vraćanja spoznaje nečijeg pravog duhovnog ja. Prema ovoj doktrini, između dobra i zla postoji apsolutna proturječnost koja nadilazi pojedinca, piše gostujući autor Bert Olivier.
Nepotrebno je reći da postoje lako prepoznatljive sličnosti između maniheizma i drugih poznatih religija, ali kontrast koji ovdje želim naglasiti je između takvih apsolutističkih religijskih učenja i više filozofskog razumijevanja zla, poput onog koje nalazimo u misli Immanuela Kanta ( o čemu sam već pisao u vezi s neofašističkom kabalom).
Ukratko, za Kanta postoje dvije vrste zla: radikalno (dubinsko ukorijenjeno) zlo i dijabolično (đavolsko) zlo (koje, usput rečeno, čini dvije kategorije za klasifikaciju dva različita tipa film noira). U mom članku o kabali, koji je gore spomenut, čini se da je potonja primjer đavolskog zla.
Za Kanta je radikalno zlo takoreći ukorijenjeno u ljudskom srcu, što znači da se ne može u potpunosti iskorijeniti, ali mu se može oduprijeti – protiv njega se može birati (kao što to čini protagonist Spielbergova neonoir filma Minority Report ). S druge strane, đavolsko zlo prodire tako duboko u čovjeka da mu se ne možete oduprijeti.
Dijabolično zla osoba može počiniti samo zla djela (kao u Polanskijevom neo-noiru The 9th Gate , gdje noir detektivska figura na kraju može izabrati samo zlo koje predstavlja femme fatale, koja se doslovno ispostavlja da je vrag kao žena).
Rezultat toga je da, za razliku od maniheizma, koji sam svijet dijeli na dvije suprotstavljene sile, duhovno dobro i materijalno zlo , prema Kantu su i dobro i zlo uvedeni u svijet kroz moralne izbore i postupke ljudi kao moralnih agenata.
Dakle, kakvo god dobro ili zlo koje danas vidimo u svijetu oko nas u njega su unijeti različito motivirani ljudski postupci – neki s nepatvorenim (đavolskim) zlom na umu; drugi s dobrim namjerama (rezultat izbora protiv uvijek prisutne, radikalne mogućnosti činjenja zla).
Naravno, ironično je da zlo koje danas vidimo oko sebe – možda njegova najznačajnija manifestacija je democid koji je trenutačno pokrenut ugruškom cjepiva od Covida, lažno reklamiranim kao “lijek” za respiratornu bolest s relativno niskom stopom smrtnosti – proizlazi iz akcije takozvanih “civiliziranih” ljudi.
Ovo podsjeća na novelu Srce tame Josepha Conrada iz 1899. (kao i na Apocalypse Now Francisa Forda Coppole, koja se djelomično temelji na Conradovom romanu), koja pokazuje da je “srce civilizacije” doista mračno, otkriva ironiju da srce svjetla (civilizacije) je tama, ali obrnuto, da je srce tame svjetlo (utoliko što se, paradoksalno, dobrota nalazi na granicama zla) – složeno razumijevanje isprepletenosti dobra i zla u ljudima, a samim time i u ljudskom društvu.
Ti isti “civilizirani” ljudi nedavno su donijeli odluke koje prijete ne samo nekima u prepoznatljivim zemljama, već i čovječanstvu u cjelini – zapravo, svim živim bićima. Nije teško pogoditi da mislim na “odluku”, navodno američkog Joea Bidena, da dopusti Ukrajini da koristi ATACMS za napade na ciljeve u samoj Rusiji, što je od tada i učinila, može se dodati, s malo uspjeha.
Diskutabilno je je li Dementia Joe još uvijek sposoban samostalno donositi odluke, pa nikoga ne bi iznenadilo da na kraju saznamo da su pravu odluku donijeli Anthony Blinken ili Jake Sullivan. Bez obzira na to tko su pojedinac ili koji su pojedinci poduzeli taj sudbonosni korak, upravo se ovdje najjasnije pokazuje posljedica zla, spojena s ljudskim, odveć ljudskim političkim praksama.
Prema Ustavu SAD-a, samo Kongres ima legitimnu ovlast objaviti rat drugoj državi, a od 1812. Kongres je to pravo iskoristio samo jedanaest puta. Od tada, međutim, sudjeluje u donošenju odluka kojima se odobrava uporaba američke vojne sile. U svjetlu gore spomenute odluke “Joea Bidena” da Ukrajini odobri korištenje raketa dugog dometa (naravno, uz pomoć NATO-a) za napad na ruski teritorij, postavlja se sljedeće pitanje: jer nema znakova da Kongres je bio na bilo koji način umiješan – naprotiv, što dokazuje činjenica da je Kongres SAD-a pokrenuo proces opoziva i smjene “predsjednika” Bidena u svjetlu njegovog dopuštanja Ukrajini da rasporedi ATACMS protiv upotrebe Rusije – i zato što odluka se vjerojatno (za sve praktične svrhe) čini jednakom objavi rata Rusiji od strane SAD-a kao dijela NATO-a, kako je onda, zaboga, moguće da pojedinac bude u poziciji svjedočiti takvom potencijalno katastrofalnom događaju?
Drugim riječima, je li uopće izvedivo, u svijetu u kojem postoji oružje koje bi moglo izbrisati sav život na Zemlji, koncentrirati moć lansiranja takvog oružja u ruke jedne osobe?
Da budemo sigurni, dotična je osoba vjerojatno vrh ledenog brijega duboke države, gdje su glasovi niza drugih nedvojbeno pridonijeli odluci dotične osobe; čak bi moglo biti da je neki drugi pojedinac, skriven u sjeni, donio dalekosežnu odluku, koja je zatim kanalizirana kroz Joea Bidena.
Ali tko god bio “točka podrijetla” takvog čina volje, složene interakcije između mnogih pojedinaca neizbježno oblikuju kontekst u kojem pojedinac djeluje, a trenutačni kontekst o kojemu je riječ nije teško identificirati, kao što sam ovdje prije tvrdio. Biden se ne može odvojiti od ovog konteksta.
Ipak, sve odluke, neovisno o tome jesu li donesene uz utjecaj drugih kao kontekst podrijetla, dolaze od pojedinaca (koji mogu ili ne moraju postići “konsenzus”) i stoga je zbunjujuće da postoje okolnosti u kojima pojedinac na položaju možda će morati donijeti odluku koja utječe na opstanak ljudi i drugih živih bića.
Sigurno postoji dovoljno mudrosti u svijetu da se smisli neka vrsta “principa prevencije” za takav događaj? Bez obzira na to hoće li Kongres SAD-a uspjeti opozvati Joea Bidena i smijeniti ga s predsjedničkog mjesta, mora se uzeti u obzir ono što je William Shakespeare slavno nazvao odgodom zakona, a u međuvremenu bi demencija mogla naštetiti Joeu jednako kao i poslovični slon u porculanskoj trgovini.
S obzirom na to da su čelnici od Vladimira Putina do Donalda Trumpa (koji je jednom prisegnuo kao predsjednik) doista u poziciji donositi odluke koje imaju posljedice – čak i ako se to čini u pozadini savjeta od pouzdanih savjetnika – dilema je gdje izjaviti da neki vođe su pouzdani (uključujući takozvane “prosvijećene diktatore,” kao što je Fridrik Veliki od Pruske), a drugi nisu, zbog psihološke stabilnosti ili, pak, nekompetentnosti.
Zato je 25. amandman dio Ustava SAD-a; svrgnuti sadašnjeg predsjednika koji je postao labav top, ili urediti postupak nasljeđivanja u slučaju predsjednikove smrti. U slučaju Joea Bidena, međutim, postoji razlog za vjerovanje da njegova mentalna krhkost nije odgovorna za činjenicu da se čini da je postao nešto poput ” bombaša samoubojice “.
Po mom skromnom mišljenju, sudbonosni korak prema velikoj eskalaciji rata u Ukrajini koji se pripisuje Bidenu – a koji je predsjednik Putin privremeno zaustavio lansiranjem nove ruske hipersonične rakete na metu u Ukrajini – mora se promatrati u odnosu na ono što sam spomenuo do gore navedenog, naime kontekst u kojem je Biden djelovao otkako je barem bio potpredsjednik za vrijeme Baracka Obame.
A ovaj kontekst je onaj koji je prožet đavolskim zlom, naime onim koji je vezan za WEF, WHO i Ujedinjene narode, koji su ranih 1990-ih odlučili da planet Zemlju moraju isprazniti milijunima ljudi godišnje. Samo slijepi, gluhi i nijemi među nama ne bi znali da je ovaj proces depopulacije trenutno u punom jeku. (Nuklearni) rat koji ti psihopati pokušavaju pokrenuti u Ukrajini također se mora promatrati u ovom svjetlu – to je manifestacija đavolskog zla.
