Ubojstva duboke države i tajna politika…
Politička ubojstva i ubojstva tajnih službi provlače se kao krvavocrvene niti kroz svjetsku povijest. Jer nisu uvijek ratovi ti koji donose promjenu i utječu na sudbinu milijuna ljudi.
Pod podmuklom krinkom eksplozivnog punjenja, ampule otrova, metka ili čak zavjere, eliminirane su te neugodne i razorne ličnosti koje se suprotstavljaju moćnim interesima. Napadi su namijenjeni kažnjavanju žrtve, upozorenju prijatelja, prestrašivanju partnera ili postizanju strateških ciljeva.
Ulomak iz političkog nefikcijskog trilera Deep State Murders – John F. Kennedy, Alfred Herrhausen, Detlev Karsten Rohwedder, Jörg Haider autora Guida Grandta:
“Politička ubojstva obično su služila kao napad na razvoj koji nije bio ili više nije bio prihvatljiv političkim i ekonomskim elitama”, rekao je urednik knjige Smrt redu – političko ubojstvo u 20. stoljeću , Heribert Blondiau.
Konvencionalno se političko ubojstvo naziva i: “Političko ubojstvo je namjerno, protuzakonito ili nelegitimno ubojstvo osobe iz političkih motiva. Žrtva obično ima politički utjecaj koji je nepoželjan iz perspektive počinitelja kaznenog djela, ili počinitelj očekuje da će ubojstvo rezultirati političkim razvojem koji je njemu koristan. Povijesno gledano, taj se pojam odnosi gotovo isključivo na ubojstvo pojedinačnih, visokorangiranih ličnosti.”
Želio bih proširiti definiciju političkog ubojstva i shvatiti ga kao ubojstvo koje se koristi kao sredstvo političkog spora ili promjene, ali koje kao takvo ne prepoznaje šira javnost i služi kao upozorenje, odvraćanje ili kazna duboke države. Uzrok i posljedica često se spajaju.
Pozadina ovih političkih ubojstava, ovih “ubojstava duboke države”, gotovo uvijek ostaje neprepoznata jer se mnogo toga ne može dokazati ili dokumentirati. Nalogodavci ili počinitelji također mogu dolaziti iz subreligijskog okruženja tajnog društva. “Neupućenima” je puno toga potpuno neshvatljivo i zamagljeno.
Gotovo ništa ne izlazi u javnost, a ako i izlazi, samo ono što može i treba, i to na najprofaniji način. Za mnogo toga postoji metoda. Prikrivanje, obmana i kamuflaža karakteriziraju političko ubojstvo, postavljaju se lažni tragovi, insceniraju se mjesta zločina ili koriste “ljudi od slame”.
Oni koji stoje iza atentata uglavnom ostaju u neznanju i stoga nekažnjeni. Često zaštićeni dobro prikrivenom mrežom tajnih službi ili pod neprikosnovenom zastavom državnog terorizma. Ponekad ostaje samo tražiti tragove izravnih ili neizravnih veza između tih političkih nasilnih činova i takozvane “Duboke države”.
“Duboka država”, također poznata kao “država u sjeni” ili “država u državi”, odnosi se na moćne nelegitimne strukture moći, uglavnom mreže vojno-industrijskog, političkog, gospodarskog i tajnoslužbenog kompleksa, koje su potkopale državu ili vlada i tajna (obavlja državnu vlast. Neki ljudi govore o ovom podzemlju vršenja moći izvan svake odgovornosti kao o “dubokoj politici.” Ipak, to je upravo ono što se još uvijek gura u kut zavjere kako bi se te iste mreže držale u mraku od javnosti.
Na ovom mjestu i u ovom kontekstu želio bih se osvrnuti na jednu od najvažnijih “državnih afera” koja se dogodila upravo u srcu Europe: u Italiji.
Misli se na skandal oko masonske propagande Due ili skraćeno P2 Lodge. Tu se spojilo sve što liberalnoj demokraciji nije trebalo: tajna politika, zavjereničko lobiranje, domaće političke katastrofe, subverzivne aktivnosti, prikriveni teroristički napadi, militantna tajna društva, desno radikalno podzemlje, vlada u sjeni. I tu se po prvi put na europskoj, pa i svjetskoj sceni pokazalo kakvu katastrofalnu moć zapravo može imati vlada u sjeni, u ovom slučaju masonska loža.
“I dalje ne vjerujemo i nismo u stanju uspostaviti veze i potisnuti ono što se ne može objasniti”, kaže novinarka Regine Igel. “Objavljena istraživanja i teze kritičkih obavještajnih stručnjaka često se optužuju za nedostatak dokazne vrijednosti ili za provođenje teorija zavjere. Zapravo, svojstveno je samoj stvari da je rijetko moguće dokazati da su tajne službe i tajna politika ilegalni. Karakterizira ih da ne ostavljaju nikakve dokaze protiv počinitelja koji bi se mogli koristiti na sudu.”
No, u slučaju P2 postojali su čak i dokazi koji su se mogli koristiti na sudu za brojne radnje, od kojih se većina tek kasnije mogla rasplesti iz klupka niti. Ovdje se raspala specifična talijanska dietrologija , “kultura sumnje”, koja se sastojala od tajnih muških udruga i loža, mafije, terorista, političara i agenata tajnih službi. Dietrologija je postala de facto stvarnost zločina, terora i državnog ubojstva .
Kako bih potkrijepio činjenice o dubokoj državi koja je u to vrijeme postojala u Italiji, u nastavku želim navesti neke članove P2 koji su se našli na popisu od 950 ljudi. Taj je popis u srpnju 1984. godine istražni odbor talijanskog parlamenta proglasio autentičnim dokumentom.
Shodno tome, bilo je…
- 180 generala,
- 52 visoka časnika talijanskih karabinera,
- 50 vojnih časnika,
- 37 vrhunskih financijskih policajaca,
- 29 pomorskih časnika,
- 11 načelnika policije,
- 150 saborskih zastupnika i drugih stranačkih ljudi,
- 14 sudaca,
- 10 rukovoditelja banaka,
- brojni visokorangirani ljudi tajne službe,
- 50 industrijalaca i bankara,
- 10 novinara i glavnih urednika…
Članovi P2!
Prema izjavi slobodnog zidara Fulberta Laura, tu bi trebalo biti i preko 100 kardinala i biskupa. Novinar Pier Carpi, također brat lože, potvrdio je ovo priznanje 1987. godine. Prema tome, nositelji kurije trebali su nazivati P2 crkvenom ložom Loggia Ecclesia i bili su u izravnom kontaktu s vojvodom od Kenta, velikim meštrom Ujedinjene lože Engleske.
Procjenjuje se da je P2 ukupno imao oko 2500 članova, uključujući 1650 čija imena nikada nisu otkrivena. Na popisu bi se trebali naći i pojedini hrvatski političari.
U konačnom izvješću parlamentarnog istražnog odbora stoji da su članovi lože predstavljali “vrhunce talijanske vojne moći na najvišim razinama”.
Istraživački novinar David A. Yallop izvijestio je da su se neke obavještajne agencije složile da je P2 uključivao tri stotine ljudi koji su bili među “najmoćnijim ljudima u takozvanom slobodnom svijetu”.
Članovi P2 (izbor):
- Silvio Berlusconi, kasniji premijer Italije i televizijski mogul.
- Publio Fiori, ministar pravosuđa za vrijeme Berlusconija.
- Adolfe Sarti, ministar pravosuđa pod Forlanijem.
- Alfredo Biondi, ministar vanjskih poslova za vrijeme Berlusconija.
- Antonio Martino, ministar vanjskih poslova za vrijeme Berlusconija.
- Pietro Longo, čelnik socijaldemokrata (PSDI).
- Gaetano Stammati, ministar vanjske trgovine.
- Lelio Lagorio, ministar obrane.
- Orazio Giannini, ministar.
- Leonardo Di Donna, socijalist.
- Alberto Ferrari, socijalist.
- Enrico Manca, socijalist.
- Pietro Longo, šef Socijaldemokratske stranke, zajedno s nekim stranačkim prijateljima.
- Fabrizio Circhitto, socijalistički zastupnik.
- De Lorenzo, bivši državni tajnik i predsjednik fonda.
- Foschi i Manea, ministranti.
- Mario Tedeschi, MSI saborski zastupnik.
- Državni tajnici Forlanijeve vlade.
- Političari demokršćana, republikanaca, liberala.
- General Raffaele Giudice, šef talijanske porezne istrage/financijske policije ( Guardi di Finanza ).
- Donato Lo Prete, šef financijske policije.
- Orazio Giannini, general financijske policije.
- Walter Pelosi, kasnije šef svih tajnih službi.
- General Grassini, šef tajne službe karabinjera .
- General Allavena, bivši šef talijanske tajne službe.
- General Giuseppe Santovito, šef vojne obavještajne službe.
- General Domata, povezan s njemačkom saveznom obavještajnom službom.
- General Pietro Musumeci, načelnik odjela unutarnjih poslova talijanske vojne obavještajne službe SISMI.
- Prefekt Pelosi, koordinator svih talijanskih tajnih službi.
- Vito Miceli, šef tajne službe, kasnije član neofašističke talijanske stranke MSI.
- General Siro Rosseti, član Obavještajne službe zračnih snaga i SIOS-a.
- Admiral Giovanni Torrisi, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga.
- Antonio Geraci, admiral flote.
- Umberto Frederico d’Amato, središnja CIA-ina veza s talijanskim tajnim službama i organizator američke tajne politike u Italiji, kao i dugogodišnji šef talijanskih tajnih službi u NATO-u.
- Francesco Pazienza, važan posrednik između Reaganove administracije i talijanskog političkog vodstva.
- Maurizio Costanzo, voditelj Tagesschaua RAI1 i voditelj.
Također treba spomenuti da je P2 također stvorio mrežu sličnu onoj u Italiji, u Argentini i Urugvaju i da su postojale druge aktivne podružnice lože u Venezueli, Paragvaju, Boliviji, Nikaragvi, Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu. Bilo je i članova u Švicarskoj i SAD-u.
Također se kaže da je P2 zarađivao na južnoameričkoj trgovini drogom i drugim zločinima. Godine 1986. argentinski ministar unutarnjih poslova nazvao je P2 “monstruoznom kriminalnom zavjerom” koja teži vlasti u zemlji. Slobodni zidari zauzimali su osam važnih položaja u Perónovoj vladi. Rečeno je da je argentinski diktator čak u šali nazvao svog brata iz lože i vođu P2, Licia Gellija, “mi commandante”.
Osim P2 lože, politolog i pisac Robert Hutchison također je spomenuo P1 u Francuskoj i P3 u Španjolskoj sa sjedištem u Madridu. Na čelu P3 navodno je bio bivši španjolski ministar pravosuđa Pio Cabanillas Gallas. Kao i njegov brat iz lože P2 Licio Gelli, također je vodio tajne dosjee o važnim ličnostima u Španjolskoj. Priča se da ga je financijer P2 Roberto Calvi sreo nekoliko puta.
U svojoj crnoj knjizi Slobodno zidarstvo – tajna politika, državni teror, politički skandali (gugra-Media-Verlag), koja je prevedena i na poljski i češki i smatra se standardnim djelom, bavio sam se, između ostalog, vrlo detaljno i državom afera Propaganda Due sa svim pozadinama i akterima.
Američki istraživački novinar i autor bestselera David Talbot također piše o “američkoj vladi u sjeni” u svojoj knjizi Đavolja šahovska ploča – CIA, Allen Dulles i uspon američke tajne vlade .
U svojoj knjizi “Ubojstva duboke države” detaljno objašnjavam u tri dodatka koliko je to skrenulo s tračnica i kako je sjeme atentata gotovo izraslo u vezi s Dubokom državom.
U talijanskim mafijaškim krugovima kaže se da “umiranje umara.” Međutim, ja sam uvijek potpuno budan i u ovoj kompaktno sažetoj knjizi sasvim drugačije gledam na senzacionalna i misteriozna politička ubojstva, koja po mom mišljenju nisu povezana samo s Dubokom državom, ali su također naručivani od nje.
Bilo da je u pitanju američki predsjednik John F. Kennedy, šef Deutsche Bank Alfred Herrhausen, predsjednik Treuhandanstalta Detlev Karsten Rohwedder ili guverner Koruške Jörg Haider – svi su imali jednu zajedničku stvar: postali su nezgodni i opasni za duboku državu i stoga su morali – Bez obzira na sve, biti eliminirani.
