U duhovnosti postoji samo djelovanje, odnosno praksa. Možemo li zamisliti Stvoritelja kako teoretizira prije stvaranja? Ne sjeda nam ta vizija baš, zar ne? Ali Ga bez problema možemo zamisliti kako služeći se nekim nama nedokučivim instinktom nevjerojatna povjerenja i mudrosti, s lakoćom stvara. Njegova odlučnost da djeluje je i u duši.

Kada bi duša prije dolaska na Zemlju razmišljala: “Ima li tamo što za mene? Ako nema ništa, onda tamo ne idem!” nikad se ne bi usudila pojaviti na ovom planetu, jer ovdje nikad dosta toga za mene! Pomisao na ovaj svijet i njegova pravila za tako slobodnu energiju kao što je njezina, bio bi zastrašujući! Stoga ona djeluje zato što ima Stvoriteljevo povjerenje i instinkt mudrosti.

Ako ima ona, imamo i mi, jer mi smo duša, nisu dva! Kada se odmaramo svjesno, to je također djelovanje. Ima puno razina djelovanja, od unutarnje tišine do supernove u svemiru. Ako pritom postoji namjera, to je onda konkretno djelovanje koje konkretno stvara, obnavlja, transformira i utječe. To je praksa. Za um, svjesnost se čini kao nešto sasvim pasivno, nekakva lijenost, nerad.

No, kad je zabrinut i prestravljen, onda mu je to itekako rad, zato što je umoran! To je velika zabluda! Svjesnost je kreacija. Ona stvara galaktike, stvara život. Ona organizira energiju povjerenjem, namjerom i mudrošću Stvoritelja. Svatko od nas mora doći u stanje bivanja gdje ga se ne nagovara da preuzme odgovornost. Djelovanje odnosno praksa, stanje je duše, a to je onda prirodnost i lakoća, užitak i strast. Nama je prirodno slijediti programe, ulaziti u drame i konflikte, a posve je neprirodno otpustiti! To trebamo preokrenuti.