Je li propadanje Francuske zapravo pokazatelj da je Euro na rubu kolapsa?
Sjećate li se još 2010. godine? Merkel i Sarkozy glumili su spasitelje Grčke – veličanstvena produkcija u kojoj je Mario Draghi na kraju morao dati svoj veliki obol”. Danas ni taj trik ne bi prošao. Jer ovoga puta ne leluja mediteranska nota s resama – sada je u pitanju Francuska, bivša uzorna učenica europske klase.
Grande Nation trenutno se predstavlja kao Grande katastrofa: preko 110 posto državnog duga BDP-a, deficit veći od 6 posto (EU velikodušno dopušta 3 posto). Ali hej, barem se Francuzi mogu umiroviti sa 64 godine – ako im zemlja do tada ne bankrotira.
Posljednji čin u ovoj tragikomediji: Michel Barnier, posljednji Mohikanac fiskalnog razuma koji nije bio ni izbliza savršen, poslan je u pustinju izglasavanjem nepovjerenja. Njegov neoprostivi prekršaj? Zapravo je želio uštedjeti novac. Trošiti 40 milijardi eura manje i zarađivati 20 milijardi više – to je očito politička smrtna presuda u Francuskoj.
Dok se Njemačka još uvijek oslanja na svoje industrijsko nasljeđe (iako sa sadržajem koji se brzo smanjuje), Francuska je tu prednost odavno izgubila. Samo 18,8 posto ekonomske proizvodnje dolazi iz industrije. ostatak? Usluge, birokracija i nekoliko luksuznih marki koje si još uvijek možete priuštiti u Kini.
Brojke su brutalne: povećanje troškova od 25 posto od 2019., 65.000 očekivanih bankrota ove godine, trgovinska bilanca crvena poput dobro ostarjelog Bordeauxa. A predsjednik Macron? Sjedi u svojoj Elizejskoj palači i ne može dati ostavku niti raspisati nove izbore.
Za razliku od grčke krize, ovaj put više nema bogatih ujaka koji bi mogli uskočiti. Njemačka se i sama bori za ekonomski opstanak, a ECB je uvelike potrošila svoj prah s Draghijevim mađioničarskim trikovima. Francuska je, kako bi rekli na Wall Streetu, “prevelika da bi propala” – i upravo to čini stvari tako opasnima.
Kombinacija francuskog otpora reformama, njemačke gospodarske slabosti i geopolitičkih napetosti mogla bi se pokazati toksičnim koktelom za euro.
ECB je doista razvio nove instrumente nakon grčke krize, ali čak je i najbolja središnja banka nemoćna protiv političkog poricanja stvarnosti.
Što ostaje? Euro koji se koleba između francuske bijede i njemačke nevolje. Zajednička valuta možda još nije “smeće”, ali put do nje postao je kraći. I ovaj put nikakvo “što god je potrebno” neće biti dovoljno da se stvari preokrenu.
Gorka ironija: dok smo se još sprdali s grčkim problemima, u srcu Europe kuhala se mnogo veća kriza. Francuska nije nova Grčka – mnogo je gora.
