Digitalni nadzor do 2028.: Revolucionarna sigurnost ili potpuna kontrola?
Umjetna inteligencija: Prijetnja umjesto zaštite nacionalnoj sigurnosti?
Sustavi koji pokreću AI trenutno se razvijaju u nekoliko zemalja, uključujući SAD, Kinu i Rusiju, a očekuje se da će biti operativni najkasnije do 2028. godine. Ove tehnologije namijenjene su identificiranju i, ako je potrebno, odgovoru na prijetnje nacionalnoj sigurnosti i obrani.
Razvoj takvih sustava se gura naprijed, posebice u SAD-u, kako bi bili tehnološki korak ispred geopolitičkih konkurenata. No dok zagovornici takvih tehnologija ističu njihovu učinkovitost i preciznost, raste zabrinutost da ti sustavi nose više rizika nego koristi – do točke potencijalnog preuzimanja potpune kontrole.
Nadzor umjesto sigurnosti: Tamna strana novih tehnologija
Korištenje umjetne inteligencije za prepoznavanje prijetnji znači prikupljanje, obradu i analizu ogromnih količina osjetljivih podataka. To predstavlja izravnu prijetnju privatnosti i otvara vrata masovnom nadzoru.
Osobito bi autoritarni režimi mogli koristiti takve sustave za kontrolu svojih građana i suzbijanje političkih protivnika. I u demokratskim državama ostaje pitanje dokle može ići zadiranje u osobne slobode da bi se zajamčila sigurnost. Ovdje granice između zaštite i ugnjetavanja brzo postaju zamagljene.
Lažni alarmi i nekontrolirane pogreške
Središnji problem s takvim sustavima umjetne inteligencije je njihova ovisnost o podacima. Netočni ili pristrani podaci mogu dovesti do lažno pozitivnih rezultata, gdje se bezopasna aktivnost klasificira kao prijetnja. Ne samo da bi to moglo rezultirati nepotrebnim intervencijama i izgubljenim resursima, već bi moglo i potkopati povjerenje u sigurnosne sustave.
U isto vrijeme, postoji rizik od lažnih negativnih rezultata – stvarne prijetnje mogle bi proći neotkrivene. Tolerancija na pogreške takvih sustava mogla bi imati kobne posljedice kada se radi o odlukama vezanim uz sigurnost
Opasnost od potpune kontrole AI
Najveća prijetnja leži u potencijalnoj neovisnosti takvih sustava. Umjetna inteligencija je već pokazala u ograničenoj mjeri da može razviti neočekivana ponašanja. Ako takvi sustavi preuzmu kontrolu nad sigurnosno važnim područjima, to bi ih moglo dovesti do toga da sami donose odluke koje su suprotne interesima čovječanstva.
Scenarij u kojem AI više nije samo alat već autonomni akter sve je bliži kako se sve više odgovornosti prenosi na strojeve.
Nedostatak transparentnosti i etički izazovi
AI sustavi često djeluju kao “crne kutije” čije odluke nisu u potpunosti razumljive. Tko je odgovoran ako sustav aktivira lažni alarm koji rezultira ekonomskom štetom ili ljudskom patnjom?
Kako možemo osigurati poštivanje etičkih standarda kada strojevi sve više donose odluke o životu, sigurnosti i obrani? Dehumanizacija odlučivanja je etička dilema koja se ne može zanemariti.
Sigurnost nauštrb slobode?
Uvođenje takvih tehnologija postavlja temeljna pitanja: Je li cijena veće sigurnosti gubitak osobnih sloboda? Može li društvo prihvatiti da strojevi odlučuju o aspektima koji duboko zadiru u našu privatnost i prava? Bez jasnih propisa i transparentnih mehanizama kontrole, postoji rizik od razvoja koji koristi sigurnost kao izgovor za potpunu kontrolu.
Zaključak: Opasan eksperiment
Razvoj i implementacija sustava umjetne inteligencije za nadzor nacionalne sigurnosti može se činiti kao napredak, ali nosi ogromne rizike. Lažne uzbune, nadzor, nedostatak transparentnosti i opasnost da takvi sustavi postanu samodostatni mogli bi odvesti svijet u nekontroliranom smjeru. Kada umjetna inteligencija postane sila koju ljudi više ne mogu kontrolirati, ona postaje prijetnja koju je trebala spriječiti. Društvo se mora hitno zapitati je li spremno preuzeti te rizike – i kakve će to posljedice imati za slobodu, etiku i čovječanstvo.
