U tome im najviše pomažu mediji informiranja (dezinformiranja) i mediji zabave. Ono što žele „naučiti“ – već je isprogramirana doktrina. Onim čime se žele zabaviti, već je odvraćanje pažnje od suštine. Oni ne mogu biti na miru niti 5 minuta.

To zapažam svugdje. Ljudi su tu ako prakticiraju konzumaciju, ako trpaju u sebe. Ono što iznose, tek je prerađeni šrot kojeg su od nekud pokupili. Intenzivna kontemplacija znači: moći podnositi dosadu (čak i čamu) – te se zabavljati u dokolici, jednostavno kroz postupak otpuštanja stvari i misli da se odvijaju, u prijevodu: raditi ništa, a to ljudi ne mogu.

Ljudi koji to ne mogu, ne znaju se ni izražavati, stoga je njihov jezik ograničen na podatke i činjenice, a ne na bit i apstrakciju. Što tehnologija više napreduje, više je vremena za utrošak. Na taj način postižemo to da se ne mogu formirati vlastite misli.

Ljudi su potrošači resursa. A i informacije su resursi, stoga je bitno samo njih razmjenjivati, a ne o njima promišljati. Takvim tempom (ako to doba već i nije nastupilo) – izgubiti će se svaki doticaj s duhom, a duh kao takav više neće moći, ne samo opstati na Zemlji, nego će posve istrunuti. Izazov je ništa ne raditi, a ne: raditi.

Kladim se da ljudi nemaju pojma o predsjedničkim kandidatima. A to će pokazati izbori. Najgora solucija će se ostvariti, sve će biti isto. To da ljudi promjene svijet oko sebe je nemoguće, jer oni čak ni sebe ne izgrađuju. Izgrađivati sebe znači stvarati, misaono, a toga gotovo da više ni nema.