U svome si domu i tu te svi prihvaćaju takvog kakav jesi. Tu je jedan tvoj čaroban svijet koji te prima u svakom tvom izdanju. I ranjenog. I umornog. I bolesnog. I zacijeljenog. I svakakvog.

Ima neka čežnja da se vratiš kući. Kad stvari vani postanu teške. I kad malo tko za tebe ima iskrenu i lijepu riječ. I kad vidiš da većini ljudi nije ni briga za tebe. Samo se malo smješkaju, zažele ti neke lijepe želje, a onda produže svojim putem. Poželiš nekad predah od svega i svih, jer ti je stalo da tvoja duša prodiše i da u svijetu oko tebe makar na trenutak stvari budu onakve kakve ti hoćeš, a to mogu biti samo u tvom domu, u tvom malom kutku svijeta koji za blagdane oživi posebnim sjajem.

Ljudi koji te vole – vole te u svim tvojim izdanjima, i dobrim i lošim. I kada si na pobjedničkom postolju i kada si u blatu. Zar da zbog par ljudi odustaneš od svega u što si vjerovao i čemu si se nadao? Nemoj im to priuštiti! Ljudi koji te ne vole – što god da učiniš i koliko god da im daš, neće im biti dovoljno i možda će čak reći da u svemu tome imaš neke svoje skrivene motive. Svejedno, pusti ih neka govore što god žele.

Ljudi koji te vole neće izvlačiti tvoje prljavo rublje kada te žele srušiti, a davati ti pohvale kada se preko tebe žele negdje uspeti. Kako god bilo – ti i dalje ostani čovjek i prema onima koji te vole i prema onima koji te ne vole. Ne treba spuštati kriterije zbog par bezosjećajnih ljudi. Ne treba gubiti vjeru u život zbog par onih koji ne znaju živjeti. Život vrati stvari. Svima. Sve. I na kraju shvatiš da niti su oni što dobili, niti si ti što izgubio, ali si ostao čovjek s punim pravom na to ime.