Zbilja je tako. Ako se ne javiš ljudima kada im je teško, ne moraš im se javljati ni kada im sve lijepo ide. Ako nisi s njima kada su na dnu, onda ne dolazi ni kad su na vrhu. Ima onih trenutaka kada moraš putovati sam. I kada nikoga nema oko tebe. I kada ti znači svaka sitnica. Svaka blizina. I kada je najmračnije, vidiš da počinje svitati. I noć za tren nestane. Naučio sam jednu stvar. Ako ne poštuješ tuđe osjećaje – ništa si. Koliko god imao znanja i diploma.

Nije utjeha kada ti netko za bol kaže „proći će“, utjeha je kad dođe, sjedne pokraj tebe, zagrli te i stvarno prođe. Jer, nemjerljiva je snaga ljudskog dodira, pogleda, lijepe riječi. Nevjerojatno je to koliko ljudi mogu povrijediti, ali u isto vrijeme zacijeliti jedni druge, ali ne isti ljudi. I sve je to jedan krug života iz kojega ne možemo pobjeći.

Ne možeš jednog dana doći i reći: „Ne dira me više to što mi drugi govore i čine.“ Uvijek će te to dirati i uvijek će te to boljeti. Utjeha je kada ti netko kaže „tu sam“. A ne mora ništa činiti, samo biti tu, jer znaš da i blizina zacjeljuje. Čudna je ta ljudska blizina. Nekada ti tako ide na živce, a nekada tako jako nedostaje. Ima nešto u nama od čega ne možemo pobjeći, a to smo mi sami, jer nekada smo sami sebi najveći neprijatelji i opasnost, a sve može biti drugačije. Samo upoznaj sebe! Zavoli sebe! Daj sebi danas još jednu priliku! I gledaj kako se tvoj život mijenja.