Sjećam se kako sam kao klinac često znao čuti moju tetu da priča sa svojim frendicama uz kavu o tome kako je najvažnija umjerenost u životu te da je i Isus o tome pričao (iako ona nije bila neka vjernica, ali je čitala Sveto pismo). Ja bih tada odmah pomislio: – kakva umjerenost pa ja sve što radim – radim do kraja i bez granica?! Uvijek bih se užasavao čuti tu riječ. Umjerenost mi je zvučala kao teška kontrola i nesloboda.

Kao mali, a nerijetko je tako i danas, kad god bih jeo kolače – jeo bih ih dok ne puknem, kad bih se dohvatio čokolade pojeo bih ju cijelu kolika god bila, a kasnije kad sam počeo s ekipom piti, pio sam dok god ide, dok znam za sebe, a onda bi me ili odvukli kući, ili bih spavao negdje “bilo gdje”(srećom nisam često pio).

Kad sam propušio, pušio sam svaki dan kao tvornički dimnjak, tako da sam sa 16 godina već pušio 2 kutije i imao već 3 godine pušačkog staža. Sreća da sam sa 18 godina uspio teškom mukom prestati pušiti, možda bih do danas već bio umro da nisam. Kad sam se počeo seksati, jasno, seksao sam se do iznemoglosti, dok ne bih pao “mrtav” – ja ili ona “protiv” koje sam se seksao.

I tako i u svemu ostalom, sreća da se nisam nikada dohvatio droge, baš nikakve, jer bojim se da bi nastala kalvarija. Inače, dugo vremena do korone bojao sam se ići i na proteste oliti novorvacki prosvjede, jer, shvaćate već, umjerenost bi se mogla oteti kontroli.

Neki od vas će se odmah u ovome gore prepoznati, jer znam da nas ima, ali s druge strane, sretao sam često i ljude koji imaju tu umjerenost. Ljudi koji imaju potpunu kontrolu nad tom umjerenošću, meni nekada tako utopijskom. Divio sam im se i čudio, ali i smatrao da “pojma nemaju što je život” i da su dosadni s tom samokontrolom.

Onda sam, malo po malo, počeo uviđati da nije to njihovo pogrešno, neslobodno i slično, već da je ta moja neumjerenost koju sam oduvijek smatrao velikom slobodom ustvari nesloboda odnosno velika vezanost koja vjerojatno proizlazi iz tko zna kakvih bioloških i akaških zapisa i karme koji sada izbijaju kroz takvo ponašanje izvan balansa. Ukratko, vjerojatno more neispunjenih ili više nego ispunjenih želja kroz živote. More više nego ispunjenih želja?

Naravno, neravnoteža se može ocrtavati i u tome da ljudi pokazuju znakove potpune odsutnosti želje za bilo čime ili bilo kakvim djelovanjem što je potpuno suprotno primjerima iz mog iskustva, ali u svakom slučaju sve je to neravnoteža i disbalans. I zato smatram da je Buddha u potpunosti u pravu kad kaže da je “najvažniji zakon ravnoteže”.

Ljudi, drž’ te ravnotežu!