Svi imamo jednu dijagnozu navečer. Mislimo da će uvijek biti vremena. Da popravimo stvari. Da odživimo ono što smo propustili živjeti. I kažemo ono što smo propustili reći. Ali neće. Vremena je sve manje. Ne možeš ovaj svijet proći bez borbe. Ako imaš nešto što ti je važno. I nekog tko ti je na srcu. Pusti sve ono što su ti ljudi govorili. I na trenutak samo budi tu u trenutku kojeg imaš. I vidjet ćeš da je sve tako kako treba biti.

Ljude uglavnom nije briga za tvoju priču. Ali ne treba to da te brine. Znaš razlog zašto si danas ustao. Znaš što ti je napraviti. Ne trebaš to svima pričati. Tražiti potvrde i odobrenja sa strane. Tako ćeš samo dobiti razočarenje. Trebaš samo jednog dobrog prijatelja koji će vjerovati u tebe i kome ćeš se moći povjeriti. I svoj poraz. I svoju pobjedu. I tko će biti ponosan na tebe, s kime će vrijeme biti kao jedna čarolija.

Nemoj da te danas bude strah jasno se založiti za sebe. Postaviti granice. Usuditi se reći „ne“ onima koji su tu samo radi nekih interesa. Život nije da radiš neke kalkulacije. Tko, što, kada, koliko. Život je da živiš. Ali onako potpuno. Duboko. Stvoriš neke bolje navike. Gdje je više brige za dušu, a manje pitanja što će drugi reći i jednostavno se usmjeriš samo na ono što možeš utjecati. Sasvim dovoljno za jednu veliku promjenu.