Već se neko vrijeme osjećam kao u ekspres loncu, a pomalo i kao na nekoj spravi za mučenje gdje me različiti aspekti života razvlače u različitim smjerovima i tako privlače moju pažnju na mnoge neugodne načine. Možda ću jednom dati širi kontekst životnih događaja, no trenutno mi je puno važnije podijeliti ono što učim kroz to. Imam dojam kako je to što promatram unutar sebe samo preslika unutarnjih obrazaca ljudi i stanja kolektivne svijesti čovječanstva. Jedino po čemu se razlikujemo su priče i varijacije na temu manifestiranja tih obrazaca. Upravo zbog toga ovaj tekst ne posvećujem svojoj varijaciji na temu nego obrascima.

Imam osjećaj da se velika većina ljudi, ako ne i svi, koprcaju u podsvjesnoj, možda čak i nesvjesnoj petlji koju ću nazvati strah – nemoć – krivnja – sram. Kad jednom uđemo u tu petlju, kao da iz te petlje ne možemo van, već se zapetljavamo sve dublje i dublje, sa sve težim i masovnijim posljedicama. Te posljedice pozivaju nas na osvještavanje te petlje i pronalaženje izlaza iz nje.

Strah zaista postoji kao prirodna emocija koja se javlja u životno opasnim situacijama. I taj strah zaista služi za preživljavanje, ali… Kao da postoji i „programirani“ strah, odnosno „umetnuti“ strah, koji učimo kroz različite životne situacije. Kao djeca prirodno izražavamo svoje Izvorno Ja, ali na površinu izbijaju i neke karmičke priče i traume (o tome možda nekom drugom prilikom). Također, kao djeca želimo i trebamo iskušavati bezuvjetnu ljubav, a to se ne događa jer odrastamo među ljudima koji su zaraženi virusom petlje strah – nemoć – krivnja – sram, pa umjesto ljubavi, razumijevanja, podrške, usmjeravanja, učenja kako na zdravi način pristupati emocijama i životu općenito, mi dobivamo osuđivanje, kritiziranje, projiciranje, kažnjavanje, vrijeđanje, prijetnje, nekad i fizičko i seksualno maltretiranje. Kada se takvi odgovori ponavljaju iz dana u dan kao reakcija na izražavanje onoga što osjećamo i želimo, tada se prirodni strah počinje nadograđivati s „programiranim“ strahom. Imamo osjećaj da nećemo preživjeti, ako nećemo biti dobri, poslušni i u skladu sa društvenim očekivanjima. I ne bi to bilo možda tako loše, kada ta društvena očekivanja ne bi imala svoju bazu u podsvjesnim programima, uvjerenjima i očekivanjima koja su opet utemeljena u petlji strah – nemoć – krivnja – sram.

Kroz takvo odrastanje mi naučimo svoje darove i Božansku kreativnu iskru u sebi potisnuti, tretirati kao nešto opasno za nas i druge. Kad je potisnemo, posljedica je osjećaj nemoći. Otkrila sam kako ne možemo biti nemoćni, ali možemo živjeti u iluziji da smo nemoćni. Svako potiskivanje tog Izvornog u nama traži ogromnu količinu energije. I ako uspijevamo preživljavati i uz to nastaviti potiskivati svoje Izvorno Ja, to znači da u sebi imamo ogromnu moć i ogromnu snagu. Tu moć ne koristimo za njegovanje Božanskog u sebi, već koristimo za održavanje na životu petlje strah – nemoć – krivnja – sram. Nesvjesno koristimo vlastitu volju za destrukciju sebe, onih koji su nam dragi, ali i svijeta oko sebe.

Što se tiče krivnje i srama, vodila sam zanimljiv razgovor s divnom prijateljicom. Zaključile smo kako energija tih emocija uopće nije čista i jasno usmjerena, nego kao da radi raskol unutar bića. Kao da krivnja i sram ne postoje u spektru prirodnih emocija i kao da su one u potpunosti programirane, odnosno ubačene u našu svijest. Bez „programiranog“ straha i iluzije nemoći, krivnja i sram nemaju se na što primiti.

Čini mi se da obrazac programiranja krivnje i srama ide nekako ovako:
Napravim nešto što je posljedica kreativnog impulsa u meni i kao dijete nemam ideju o tome da je to nešto niti loše niti dobro. Jednostavno impuls dođe i ja ga pratim. No, ako na to dobijem ljutitu reakciju roditelja, uvrede, prodike, pitanje: „Kako možeš? Kako te nije sram?“, tj. ako upijem u sebe tu petlju strah – nemoć – krivnja – sram koja se usmjeri na mene, počinjem razvijat krivnju i sram. Kao da se dijelovi mene podijele i razjedine. Odvojim se na dio koji je usklađen s Izvornim Ja i kreativnom/životnom silom te na dio koji želi pripadati društvu, koji želi pažnju roditelja i koje ne želi razočarati i biti „loš“. Možda se dogodi još neko razlamanje, no ovo mi se čini bazično. Ti dijelovi počinju jedno drugo doživljavati kao neprijatelje i Izvorno se vrlo brzo proglasi kao „Ono što ne smijemo izražavati.“ Kod nekih ljudi vjerojatno se proglasi i kao „Ono čega uopće ne smijemo biti svjesni.“ Tada se počinje javljati sram, a on kao da je više vezan za odnos prema sebi s pitanjem: „Kako si mogla odustati od sebe?“

Krivnja kao da se veže uz ono vanjsko i povlači sa sobom ljutnju i ogorčenost, koje nas nekako održavaju na životu, jer nas to motivira da ustrajemo, da se trudimo, da pokušamo dokazati kako smo vrijedni… Sram kao da je više vezan uz odnos sa sobom te povlači sa sobom tugu, koja nas motivira da se povlačimo u sebe i od vanjskog svijeta. I kad zbrojimo sve to, dobijemo vrlo neurotične, psihotične, egocentrične i egoistične ljude. Zapravo, ako gledamo još dublje, dobijemo ljude koji su duboko povrijeđeni. Često te povrede ne žele niti osvijestiti, jer su zaista bolne. Osjećaj je kao da se srce, ali i cijelo Biće rasprsnulo na tisuću i jedan komadić te kao da tome nema pomoći, pa zašto se uopće time baviti?

No, postoje načini i imamo prirodnu sposobnost da iscijelimo i da ponovno osjetimo Cjelovitost. Da bi se to dogodilo, prvo je potrebno napraviti reprogramiranje podsvijesti, prestati se identificirati s mnogočim, proširiti svijest, pogledati stvari iz drugog kuta, otpustiti zarobljene emocije, preuzeti odgovornost, vratiti moć u svoje ruke i suočiti se s onim što boli. Ako ne znamo što je to što boli, ne znamo niti što nam može pomoći.

Kad smo kod boli, do sad sam često radila sa fizičkim i emocionalnim ranama koje su zaista znale jako boljeti. I uglavnom sam se pitala što je ovdje potisnuto, što ovdje držim, a što mi ne treba i što me ranjava. Mnogo toga sam otkrila i otpustila, no tek danas sam se sjetila pitati: „Što je to što nisam izrazila, koji kreativni impuls sam potisnula?“ S tim pitanjem otvorila se cijela nova perspektiva rada s emocijama i petljom strah – nemoć – krivnja – sram. Kad nešto boli, kad je nešto u neravnoteži imamo najmanje dva pravca iz kojeg to možemo gledati, a onda i pronaći rješenje. Jedan pravac je istraživanje vrste energije i programa koji čine blokadu, a drugi pravac je istraživanje i oslobađanje onoga što se želi prirodno izraziti kroz nas, a zarobljeno je u blokadi.

I za kraj… Već dugo se pitam što znači istinska Ljubav prema Sebi. I ne mislim na ono današnje „misli pozitivno, tapkaj, lijepo razgovaraj sa sobom, priušti si sve što želiš, samo teži ugodnom i pozitivnom“ i slično. Neki dan došla mi je ideja kako je Ljubav prema Sebi slušanje i slobodno izražavanje kreativne i Božanske iskre koju nosimo u sebi. Tako činimo sebi dobro, njegujemo sebe, osjećamo zahvalnost, podržanost od samog Života i u isto vrijeme služimo Cjelini, iako ni sami često možda nismo svjesni kako točno.