Težak je onaj teret anksioznosti. Brineš i brineš, a znaš da ništa nemaš od toga. I opet brineš. I sve ti je problem. I svugdje je problem. I gdje god se okreneš – ne možeš naći razloga da se smiriš, uspokojiš, odmoriš. A, težak je teret i depresije. Ni do čega ti nije stalo. Kao da je nestalo snage. Nestalo volje. Nestalo prilika. Svega je nestalo, jer si odustao od sebe, od želje da se boriš za ono za što si se nekoć borio. Odustao si od života.
Težak je teret samoće. Izdaje. Povreda. Razočaranja. Umora. I koliko je tih tereta na plećima malog čovjeka. Svakog dana. Svake večeri. A onda se čudiš njegovom ponašanju. Čudiš se kad napravi nešto ludo i kada mu nije ni do čega. Kada bi se najradije zakopao u neku rupu iz koje ne bi izlazio. Nemoj ga osuđivati. Pokušaj ga razumjeti. Nikada ne znaš koji je slijedeći teret koji ćeš ti nositi i kako će ti biti. Zato uvijek budi podrška. To je najmanje što možeš biti.
Najbolja stvar kod života je da svaki dan možeš početi ispočetka. Pustiti sve one utege iz glave koji su nas držali tu gdje jesmo i naučiti drugačije voljeti ljude. Iskrenije, ali u isto vrijeme malo opreznije, jer nikad ne znaš tko što sprema. Najbolja stvar kod života je da utjehu za sve svoje probleme možeš naći gotovo svugdje. U šetnji prirodom. Razgovoru s dragom osobom. Jutarnjoj kavi. Sitnom znaku pažnje nekog neznanca.
Usudi se danas potražiti mir. I napraviti odmak od svega onoga što ljudi kažu da se mora. Znaš li koje je najtiše mjesto na planeti? Čist obraz i mirna savjest. Zaputiti se svojim putem ne slušajući dežurne kritičare sa strane. Ovaj svijet može doista biti bolji svakog dana. Samo ako mi odlučimo postajati bolji svakog dana. Nije to velik posao, ali nije ni malen. Treba samo biti jasan sa sobom. I ako se nekome moraju leđa okrenuti, neka se okrenu prošlosti.