Je li SAD proglasio kraj unipolarnog svjetskog poretka?
Državni tajnik SAD-a Marco Rubio dao je intervju s Megyn Kelly 30. siječnja 2025., što bi moglo označiti početak kraja američke hegemonističke sigurnosne strategije. Rubio je priznao da je unipolarnost, prisutnost središta moći u svijetu, privremena pojava koja je sada gotova:
“Nije normalno da svijet jednostavno ima unipolarnu moć. To nije bilo – to je bila anomalija. Bio je to proizvod kraja Hladnog rata, ali u jednom trenutku ćete se vratiti na točku u kojoj imate multipolarni svijet, nekoliko velikih sila u različitim dijelovima planeta.”
Rubio je tvrdio da je američki hegemonistički položaj doveo do slabljenja vestfalskog sustava temeljenog na suverenim državama i zamijenio ga globalističkim sustavom u kojem su SAD preuzele ulogu svjetskog policajca:
“I mislim da je to izgubljeno na kraju Hladnog rata jer smo bili jedina sila na svijetu, pa smo preuzeli odgovornost da postanemo, u mnogim slučajevima, svjetska vlada i pokušamo riješiti sve probleme.”
Rubio misli na kraj unipolarnog svjetskog poretka koji se pojavio nakon Hladnog rata i potrebu da se Sjedinjene Države prilagode multipolarnoj stvarnosti.
Što je multipolarnost?
Ako je unipolarnost gotova, koji se multipolarni sustav vraća? Od Vestfalskog mira 1648. godine moderni svjetski poredak temelji se na principu multipolarnosti i ravnoteže snaga kako bi se ograničile ekspanzionističke i hegemonističke težnje država. Multipolarna raspodjela moći određuje što čini sigurnost i svrhu diplomacije.
Kada postoji mnogo centara moći, sigurnost znači upravljanje sigurnosnim natjecanjem između država. Konflikti proizlaze iz sigurnosne konkurencije jer nastojanje jedne države da poveća vlastitu sigurnost, primjerice povećanjem svoje vojne moći, umanjuje sigurnost drugih država.
“Nedjeljiva sigurnost” je stoga ključno načelo u multipolarnom sustavu, koje kaže da se sigurnost ne može podijeliti – ili postoji sigurnost za sve ili nema sigurnosti za sve. Svaki pokušaj države da stekne dominaciju stoga će izazvati sukobe velikih sila, jer će prisiliti druge sile da rade zajedno kako bi bile protuteža hegemonu u nastajanju.
Diplomacija u multipolarnom sustavu ima za cilj poboljšati međusobno razumijevanje konkurentskih sigurnosnih interesa i pronaći kompromis koji povećava sigurnost svih država. Neophodno je staviti se na mjesto neprijatelja i shvatiti da će se vaša vlastita sigurnost također poboljšati ako se riješi pitanje sigurnosti neprijatelja.
Jednopolarnost
Unipolarnost je slavljena nakon Hladnog rata jer se temeljila na dobrim namjerama. Ideja je bila da se velike sile ne bi upuštale u suparništvo i sigurnosno natjecanje ako se benigni hegemon Sjedinjene Države ne mogu suprotstaviti. Sigurnosna strategija SAD-a temeljila se na globalnoj nadmoći, te se polazilo od toga da nema mogućnosti i potrebe natjecati se s benignom hegemonijom SAD-a.
Osim toga, globalna nadmoć SAD-a također bi osigurala da će se podržati liberalne demokratske vrijednosti. Međutim, unipolarnost ovisi o držanju novih sila pod kontrolom, koje stoga imaju interes uspostaviti kolektivnu ravnotežu sa Sjedinjenim Državama.
Liberalne demokratske vrijednosti bile bi iskvarene jer bi se koristile za legitimiranje suverene nejednakosti potrebne za intervenciju u svakom kutku svijeta. Čak je i Charles Krauthammer, koji je skovao i proslavio izraz “unipolarni trenutak”, priznao da je to bio privremeni fenomen koji je proizašao iz raspada Sovjetskog Saveza.
Sigurnost u unipolarnom sustavu nije značila upravljanje sigurnosnom konkurencijom. Naprotiv, sigurnost je ovisila o dominaciji Sjedinjenih Država do te mjere da niti jedan suparnik nije imao ni najmanju šansu da je izazove. Godine 2002., Nacionalna sigurnosna strategija SAD-a izričito je izjavila da će globalna dominacija “odvratiti buduće vojne konkurente” i da SAD stoga treba održati “neusporedivu snagu američkih oružanih snaga i njihovu prednju prisutnost”.
Hegemonistička strategija razlog je zašto je Zapad napustio sve sporazume o sveobuhvatnoj paneuropskoj sigurnosnoj arhitekturi s Rusijom i umjesto toga se vratio blokovskoj politici širenjem NATO-a prema ruskim granicama. To bi ugrozilo rusku sigurnost, ali sigurnosne konkurencije ne bi bilo jer je Rusija preslaba. Opći je konsenzus da se Rusija mora prilagoditi novim okolnostima ili se suočiti s NATO-om koji ju je okružio.
Došao je kraj i diplomaciji pod unipolarnošću. Diplomacija više nije značila prepoznavanje obostranih sigurnosnih briga i pronalaženje rješenja za nedjeljivu sigurnost. Umjesto toga, diplomacija je zamijenjena jezikom ultimatuma i prijetnji, jer će druge države morati prihvatiti jednostrane ustupke.
U prošlosti su zapadni političari i mediji raspravljali o sigurnosnim problemima protivnika kako bi ublažili sigurnosnu konkurenciju. Nakon Hladnog rata, zapadni političari i mediji uglavnom su prestali raspravljati o sigurnosnim problemima protivnika jer nisu željeli “legitimizirati” ideju da se zapadna hegemonija može smatrati prijetnjom kao “silom dobra”.
Kada je Zapad stacionirao svoje vojne snage na granicama drugih zemalja, tvrdilo se da će to donijeti demokraciju, stabilnost i mir. Nadalje, sukobi koji su dovodili u pitanje zapadnu dominaciju nisu se mogli riješiti diplomatski.
Uzimanje u obzir ruske sigurnosne zabrinutosti u vezi s NATO-ovom invazijom na Ukrajinu, na primjer, značilo bi odbacivanje hegemonističkog sustava. Dok je NATO tri godine odbijao diplomaciju dok su stotine tisuća ljudi ginule na prvim linijama, Rubio sada predlaže početak diplomacije i pregovora jer “samo moramo biti realni da je Ukrajina izgubila”.
Razlog za optimizam
Antonio Gramsci je kasnih 1920-ih pisao o smutnim vremenima kao o razdoblju međuvladavine. Gramsci je napisao: “Kriza se sastoji upravo u tome što staro umire, a novo se ne može roditi; Tijekom ovog interregnuma pojavljuju se različiti simptomi bolesti.”
Sukobi velikih sila u današnjem svijetu uvelike su posljedica činjenice da je svijet u prijelaznoj fazi između unipolarnosti i multipolarnosti. Zapad pokušava poraziti svoje suparnike kako bi obnovio unipolarnost iz 1990-ih, dok velika većina svijeta pokušava dovršiti prijelaz na multipolarnost.
S obzirom na zabrinutost SAD-a zbog neodrživog duga, kolektivnog pregovaranja protivnika i sve veće mogućnosti nuklearnog rata, čini se da postoji sve veća spremnost da se napusti privremeni projekt unipolarnosti.
