31. siječnja bila je četvrta godišnjica otkako je tehnika Theta Healinga postala dio mog svakodnevnog života.

Teško je riječima opisati sve transformacije, uvide, učenja i vještine koje sam stekla kroz prakticiranje Theta Healinga, ali i mnogih drugih edukacija, a koje se bave energijom, duhovnim, podsvjesnim, onim što bi mnogi još uvijek nazvali „alternativnim“.

Ni jednu edukaciju kroz koju sam prošla ne mogu idealizirati i u svima njima postoji nešto vrlo praktično, korisno i oplemenjujuće, ali postoji i ono što se može zloupotrebljavati, što može odvesti u iluziju i odmoći na neki način.

No, kao i sa svime… nije toliko važno o čemu je riječ, već na koji način i zašto se nešto koristi. Da malo bolje objasnim. Nož je sam po sebi neutralan, ali sami biramo hoćemo li ga koristiti da bismo narezali nešto i pripremili zdravi obrok, hoćemo li ga koristiti da prerežemo mrežu u koju se zaplela neka životinja, hoćemo li napraviti s njim neko umjetničko djelo, hoćemo li ga koristiti da bismo nekoga ozlijedili ili mu oduzeli život, hoćemo li nož izbjegavati pod svaku cijenu samo zato što postoji potencijal da ga iskoristimo za nešto što će povrijediti nas ili druge …

Prije nego što sam se upoznala s Theta Healingom, zaista sam duboko vjerovala kako sa mnom nešto nije u redu. Vjerovala sam kako sam preosjetljiva, naivna, pomalo luda…

Kroz upoznavanje s ovom tehnikom zapravo sam shvatila da je mnogo toga što je od strane okoline proglašeno “negativnim” i „čudnim“, zapravo blagoslov te mogu koristiti za pomoć i podršku ljudima na njihovom putu duboke transformacije.

Preosjetljivost je zapravo kvaliteta s kojom još uvijek gradim odnos. U svojim automatskim pisanjima dobila sam potpuno drugačiji pogled na riječ „preosjetljivo“. Objašnjeno mi je kroz usporedbu s metrom (spravom za mjerenje dužine). Postoje metri koji imaju označene samo decimetre, postoje oni koji imaju označeno po 5 cm, oni koji imaju označene centimetre, pa i milimetre, ali postoje i oni koji mogu mjeriti nanometre. „Preosjetljivost“ je zapravo kvaliteta onih koji mogu osjetiti u svojoj, tuđoj i kolektivnoj energiji vrlo suptilna stanja i promjene, toliko suptilne da ih mnogi „vlasnici“ nisu svjesni. Kada ljudi koji nemaju razvijenu takvu osjetljivost dođu u kontakt s nekim tko je „preosjetljiv“, na nekoj razini osjete ugroženost i kreću projekcije, a vrlo često i uvrede, s obzirom da mnogi vjeruju kako je napad najbolja obrana.

Naivnost je također objašnjena iz druge perspektive. Kada je netko „preosjetljiv“, on uglavnom osjeti dobro u ljudima, onaj skriveni potencijal koji se još uvijek možda ne manifestira kroz riječi i djela ljudi s kojima su u kontaktu. Ako postoji podsvjesni obrazac reagiranja u kojem ne žele vidjeti ono „negativno“ i bolno, već teže samo onom što smatraju „pozitivnim“ i „ugodnim“, tada ta naivnost zaista može nanijeti puno boli onima koji su „preosjetljivi“. No, ako se podjednako uvažava i priznaje postojanje boli, traume, tamne i zagušene energije, te istovremeno postojanje one Božanske iskre, tada se ta „naivnost“ može koristiti kao velika pomoć i podrška u transformaciji i iscjeljenju drugih ljudi. Zašto? Zato što takva osoba vidi „problem“, vidi bol, vidi traumu, vidi potisnute emocije, no s druge strane svega toga vidi ono čisto i autentično Ja, ono Božansko što se želi izraziti. Zbog toga zna koji je smjer rada i transformacije.

Zbog mnogih podsvjesnih uvjerenja i potisnutih emocija, život često percipiramo iskrivljeno i fragmentirano. S takvom percepcijom u emocionalnim ili stresnim situacijama reagiramo automatski, onako kako smo naučili – s ciljem preživljavanja. I nema tu ništa loše samo po sebi. Samo se pitam, zašto od svih mogućih reakcija biramo reakciju preživljavanja, potvrđujemo da smo nemoćni, jadni, mali i ugroženi od drugih ljudi/sustava? Zašto reakcija ne bi bila suosjećanje, kreativni odgovor prema rješenju, inspirativno djelovanje i življenje, stvaranje nečeg korisnog za sebe i druge?

Znam… Mnogi ljudi djeluju kao da imaju loše namjere. I mnogim takvim ponašanjima i namjerama treba reći „Ne“. No, to „Ne“ može ići iz potrebe za borbom (u čijom pozadini leži osjećaj ugroženosti i straha), a može ići i iz potrebe za povezivanjem s drugim ljudskim bićima na razini Božanskog u nama, s druge strane „tame“ u nama, jer svatko ima i tamu i svjetlo. No… Da bismo to mogli, zaista je potrebno zasukati rukave i osvijestiti svoje trenutno stanje, svoj način percipiranja života i automatske reakcije, a onda izabrati način, ili još bolje kombinirati različite načine, pomoću kojih možemo širiti svoju percepciju, napraviti prazninu između percipiranog i reakcije te svjesno izabrati neku drugu reakciju. I to je vrlo teško napraviti samo na razini mentalnog tijela ili ponašanja, bez uključivanja rada na emocionalnom tijelu i na podsvijesti. Kad se direktno radi s podsvijesti i emocionalnim tijelom, tada se izbor drugačijih reakcija događa nekako prirodno i lako. Samo Bog zna koliko puta sam se čudila vlastitim drugačijim reakcijama i koliko puta sam se pitala: „Hej, od kud je ova nova reakcija došla? No, zapravo nevažno. S njom se osjećam bolje i drugi reagiraju smirenije i otvorenije.“

Imamo samo jedan ovakav život i možemo ga živjeti u „ulozi žrtve“ i/ili „spasitelja“, a možemo ga živjeti kroz uporno i dosljedno napuštanje te uloge korak po korak. Kako izgleda život kad se ta uloga zaista napusti, ne znam. Ali, znam da se živi drugačije, protočnije i uravnoteženije kada se odvaži na taj put. Kako bi svijet izgledao da se većina odvaži na taj put? Ne znam, ali na intuitivnoj razini miriši kao Raj…