U mom svijetu postoje Ljudi Srca.

Kad god i na tren osjetim neki nesklad ili previranje, pomislim na njih u srcu i osjetim kako me preplavljuje svilenkasta, prozračna, topla, svjetlosna vibracija najdublje Ljubavi i Zahvalnosti.

Ljudi Srca su jedna od najčišćih i najopipljivijih potvrda djelovanja suptilnih etera na djelu i ono zbog čega vjerujem da su se naše Duše spustile ovamo – da se prepoznaju i plešu kroz slojeve Neba na Zemlji svoj ples.

Kad se osvrnem oko sebe, vidim snažnu svjetlost mojih Ljudi i ponekad imam osjećaj kako u ovom živim istodobno sve svoje Živote. Toliko ih je.

U linearnom vremenu, neki od njih su tu desetljećima. Oni su neizmjerno bogatstvo i izvor nepresušne svjetlosne podrške.

Tu je odavno toliko snažno držanje Polja, još od vremena kad smo bili djeca i kad naše glavice nisu tu energiju među nama prevodile na način kako to danas činimo.

Iako nas kroz Život prate raznolika i koji put sasvim različita iskustva, nikad nije između nas bilo nikakvih tenzija, nerazumijevanja ili sukoba.

Morala bih dobro razmisliti jesam li se sa svojim Ljudima Srca, među koje spadaju i moje prijateljice iz doba osnovne i srednje škole te samih početaka fakulteta ikad oko bilo čega u energiji razišla. Mislim da nisam, a i one to znaju. Uvijek smo srcem i tijelom bile tu.

Odnosi su ono najsvetije u mom Životu. Učitelji, Svjetlost, Radost, Prepoznavanje, Podrška, Anđeoska Manifestacija.

Ne prođe dan, a da ih svjesno ne provučem kroz biće, zahvalim se i blagoslovim, unatoč tome što je moja priroda prije introvertna i jako poštuje svoje tišine. U odnosima mi je od prvog dana bila i ostala najvažnija dubina. Ona je onaj tajni kod koji me s nekim spaja i drži kroz vječnost.

Još kao malenoj, Duša mi je u svemu tražila nešto duboko. Moji Ljudi Srca su duboki, kao i niti koje nas vežu.

Dubina nije uvijek elaboriranje o nekim rijetkim temama. Zapravo, najmanje je to. Dubina je prepoznavanje onih tananih niti, naoko nevidljivih što dolaze iz srca.

Dubina je kozmičko razumijevanje. Omjer primanja i davanja od kojeg se naježi Duša.

Dubina je kad poznajemo nečije najdublje slojeve bez mnogo riječi.

Dubina je čuvanje nekog svog na pravi način i s pravog mjesta.

Dubina je kad nam prijateljica stavi darove u kutijicu s baršunastom mašnom, svaki pažljivo upakiran nimalo slučajno baš tako i u baš taj uzorak papira, znajući da ćemo sve prepoznati bez mnogo riječi.

I kad to čini nekoliko puta godišnje, već punih dvadeset i pet godina. Dubina je kad pitamo prijateljicu kako je, nakon što trenutno prolazi najizazovniju situaciju koja na Zemlji postoji, a ona nam pošalje “samo” nekoliko srca i štiti nas iz nadrealne Ljubavi od onoga gdje je tog trena i kroz što prolazi. I tako preko tri desetljeća.

Dubina je kad prijateljica ispraća mamu s ovog svijeta, a stjecajem okolnosti nismo tada fizički uz nju i kad nam u tom trenutku, tog dana, s najdubljim razumijevanjem šalje poruku:

“Znam da si tu. Osjećam Te.”

I zahvaljuje. Doista to zna i to tako Jest.

Obje poznajemo zakon Ljubavi koji nadilazi prostor i vrijeme. I tako četiri desetljeća.

Dubine je još mnogo, puno previše za ovo jutro i ovaj status.

Dubina je Ljubav.

Dubina ste vi.

Hvala, Živote, na svim dubinama i svakoj ljubavnoj intervenciji.

(A sad idem s ljubavlju i dječjom znatiželjom otvoriti ove ljubavne zamotuljke )