Danas nakon toliko godina gledajući ljude pa i sebe kako na otvorenom dlanu, putem produžetka svoje ruke što ga mobitelom zovemo i uma koji nam je sve više zatrovan, u sekundi primam vijesti iz svijeta koje mi prikazuju patnju, bol, razaranja i smrt, sve to upakirano u ratove u kojem sve strane samo “brane” svoje, ja se ne birajući ničiju stranu pitam:

Zašto su nam um, srce i ruke ispružene za patnju, bol, razaranja i smrt, a stisnute kada treba nekome pružiti ruku pomoći? Zašto smo stisnuli šake za empatiju i ključeve svoga srca koje onda može pružiti ljubav, mir i blagostanje??

Nameće mi se samo jedan odgovor. Previše je ljudi koji su zapravo najnezahvalnija bića na zemlji, što prije svega ne znaju cijeniti ni svoj, a kamoli tuđi život. Takvi ljudi ne mogu otvoriti svoj um, svoje srce pa shodno tome ne mogu ni primiti niti pružiti pravu ljubav. Njihov um hrane tuđe patnje, boli, nesreće dok sve to gledaju na svome dlanu i u toplini svojih domova. Nije im sve to daleko od očiju, jer sve to vide na svom dlanu, ali je dovoljno daleko od njihovih domova pa shodno tome i od njihova srca.