Kada govorimo o ljudima kojima je stalo do tebe, kod njih jednostavno osjetiš da je to mnogo više od puke razmjene informacija. Takvi te ljudi ožive kada se sve u tebi raspada i kada nemaš snage ni za što. Jednostavno – to su ljudi puni duše. I ne bih ih mijenjao ni za što, jer ti daju snagu, jer su ti dali krila koja nikada nisi imao, a oduvijek si ih trebao – da poletiš nekamo, daleko od svih koji te guše.

Ne treba se zavaravati. Ljudi pokažu kad im nije stalo, jer sve što rade, rade nekako preko volje. I nema tu nekog osjećaja. Nema iskrenosti. Sve je na pola. Na pola duše. Na pola snage. Na pola prisutnosti. I ne ide to na duge staze. Dođe trenutak u kojem shvatiš da to nije to.

Samo je jedno tu bitno – što prije shvatiš da je drugome čovjeku potpuno svejedno za tebe, sve postaje lakše. Isplačeš se cijelim tijelom, a onda kreneš ispočetka. U novi život. Tražeći one ljude kojima je doista stalo do tebe. Tražiš one ljude kakve zaslužuješ, jer te poštuju, cijene i drže do tebe.