Zapamti jednu stvar. Reci ako ti nešto smeta. Reci na lijepi način. Reci što misliš i osjećaš. A ako se ljudi naljute zbog tvoga stava i zbog tvojih osjećaja, onda je bolje da ta agonija odmah prestane, nego da je odgađaš unedogled misleći da će se s vremenom sve riješiti i da će sve doći na svoje. Neće. Jer problem pometen ispod tepiha ne prestaje. I dalje je tu. Ima jedna istina o ljudima koji dugo trpe. Najednom naglo puknu.

Dugo vremena sam trebao da shvatim osnovnu životnu filozofiju. Posve jednostavnu i jasnu činjenicu, a ona glasi: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“ Jer kad te je netko povrijedio, ranio, ponizio, zar da i dalje sebe ubijaš ljutnjom? Zamjeranjem? Smišljanjem osvete? I onda još dodaješ sol na svoju ranu. A sebe još brže guraš u bezdan propasti. Ima bolji put. A zove se distanca. Odmakni se. Pusti. Okreni se u drugom pravcu i idi. Zauvijek.

Ima jedan zločin prema sebi. Ostati uz one koji te povrjeđuju. Samo zato jer prije toga nisu. Samo zato jer su prije toga bila neka druga vremena. Pa ti ljudi i ti pronalazite stotine razloga zašto se to dogodilo. Ne opravdavaj! Jer ako je jučer boljelo jako, sutra će boljeti jače. Ti trebaš život i ljude koji znaju voljeti. A ne neke varijante života i ljude koji ne umiju voljeti sebe, a još manje druge. Puno mi je vremena trebalo da shvatim drugo zlatno pravilo: „Ja se ne ljutim, ja se udaljim.“