Na Balkanu je u Covid eri umrlo više ljudi nego u svim ratovima devedesetih, svim prometnim nesrećama u proteklih 15 godina i svim ubojstvima u proteklih 17 godina zajedno.
Za većinu ljudi ni matematika ni povijest nisu prijatelji ili poznanici. Hoćemo li se onda naći?
Histerija kakva nije viđena od apokaliptičnog kretanja Sunca u ljeto 1999. (kada je točno 0.00 ljudi oslijepilo) zahvatila je svijet u proljeće 2020. godine (Amerika zatvorena, sve zemlje EU, policijski sat, respiratori, policijski sat prije zalaska sunca i još trista čuda…).
Nitko tada nije umro – gotovo nitko.
Drugi val, tog ljeta, donio nam je pleksiglas, jednosmjerne ulice na tržnicama, jer covid se širio lijevo-desno, ali ne i naprijed-natrag.
Tada je umrlo toliko koliko u prosječnoj sezoni gripe.
Tog ljeta se prosvjedovalo zbog čovjeka koji je u panici progutao vrećicu droge i umro u deliriju. Čak su i lijepe slovenske planinarke postavile crne kvadrate, duboko potresene. Od tada ih ne pratim. Covid se ni tada nije širio, jer se širi disanjem i šaputanjem, a ne galamom u razularenoj masi.
U studenom su u Americi bili izbori, a nakon njih je stiglo i spasonosno cjepivo.
Nakon što je spasonosno cjepivo postalo dostupno, umiranje se nastavilo, dosad neviđenom brzinom i do danas – nije prestalo
O onome što znam, želim reći sve, a o onome što ne znam – ne želim reći ništa.
U Srbiji radi 10.000 znanstvenika, 10.000 liječnika specijalista i oko 40.000 medicinskih sestara i tehničara.
Pitajte ih je li to normalno. Je li tako moralo biti? Je li netko pogriješio? Tko je odgovoran?
Ako sam ja jedini glup, jedini zabludan i lud – onda nema sretnije osobe od mene.
Ako moja zemlja ima 60.000 ljudi daleko pametnijih od mene, sigurno neće propasti.
Samo… Da ne budem kao onaj nesretni Bavilov…
Kad idući put ideš u crkvu, pa zapali svijeću za tog dobrog mučenika.
Imao je isti grijeh kao Isus. Zalagao se za istinu i htio je spasiti slijepe od vlastitog grijeha.
Staljinov pas Lisenko izgladnjivao je milijune svojim ludim idejama, a jadni Vavilov je rekao istinu, poslan je u gulag, pretučen 300 puta i na kraju ubijen.
Gdje ste bili 2021!? Pitat ću ljude u pubu za ručkom, jednom, ako nas još uopće bude bilo.
Do tada ćemo slušati onu poznatu “gdje si bio 91.?!” i pitamo se što bismo, iako nakon prva dva pitanja svi znamo odgovor.
Prošla generacija doživjela je tragediju, onu pravu, u izvornom značenju te riječi. Okolnosti su bile takve da su bogovi posjedovali ljude određene vrste i oni su se odazvali pozivu, da se ugrade u vječni mit. Mnogi su stradali, ugradili se u vječni mit i tako i sami postali besmrtni, pravi tragični heroji.
Te devedeset prve će Tepić i Cole napraviti ono što bi napravio Sinđelić. Blago će ostaviti ključ na prozoru kuće u Bosanskoj 12, te otići pridružiti se Zrinskom. Mladić nadimka Crvenkapa sudjelovat će u nezamislivoj posljednjoj štafeti, a Kinezi će viteški stati iza Vila.
Neću sad o ideologiji, o tome sam već napisao cijelu knjigu, ovdje ću o ljudskosti.
Moja generacija će 2020-ih pasti na ispitu, jer će iracionalni strah prevladati nad čašću. Heroji su rijetki, uvijek ih je bilo, ali teško da će ih moja generacija uopće imati.
Cijena ostanka kod kuće, cijena odbacivanja mitološke uloge, cijena lažne sigurnosti koja je zamijenila herojstvo, plaća se gubitkom čitavog poznatog svijeta, onog koji smo naslijedili.
Mitovi i ideje su vječni, traju otkad je srušen i trajat će dok se ne sruši. Oni oblikuju svijet, a sada, dok se neobjavljeni rat nastavlja, novi mitovi grade temelje tog novog svijeta.
O čemu ja pričam O kakvom ratu?
Govorim o najrjeđem obliku rata, ratu koji ponekad ljudi vode sami protiv sebe.
Nakon tih ratova ne ostaju bitke, ne ostaju heroji, ostaje samo razdoblje tame, kada nestaje civilizacija.
Napravio sam grafikon za Ameriku, za Srbiju, a evo i jedan za Hrvatsku.
Dubrovački će Gospari i vodiči desetljećima pokazivati gdje je koja granata pala, a neće primijetiti da je toliko ljudi izgubljeno u jednom od boljih mjeseci ovoga rata.
Svi gubici u Vukovaru i Slavoniji dogodit će se u samo dva mjeseca, čak i brže nego u pravom ratu, samo što sada neće biti Mladog Jastreba da to kaže na radiju.
Sve 4 godine Domovinskog rata odnijet će života koliko i 2 godine u ovom novom, neobičnom ratu.
Ovo je tužno, ali – ne i tragedija. To je jednostavno tužno. Tragedija treba heroje.
P.s. ako se dogodi čudo, pa ovo postane viralno, zamolio bih. Ivana Leutara, za podcast.
Pokušao sam ga kontaktirati, poslao barem 20 mailova, ali nisam ga uspio dobiti.
Ako želi stupiti u kontakt, neka mi se javi:
https://unlearningcommunism.com/
