Zadnjih godina često možemo čuti kako se govori o deficitu logopeda što je nepobitna činjenica, no, ta činjenica ne bi trebala biti u našem fokusu već bi fokus trebali usmjeriti na alarmantnu činjenicu koja je dovela do tog da je logopeda premalo. Ta nam činjenica govori o kontinuiranom povećanju broja djece s komunikacijskim i jezično govornim teškoćama.
Davne 1994. godine kolegica u Zagrebu i ja u Zadru otvaramo prve privatne logopedske kabinete. Bili su to koraci u nepoznato i neizvjesno i uistinu je bilo teško održati kabinet na životu. U to vrijeme svijest roditelja o potrebi za logopedskom terapijom bila je mala, no bio je i značajno manji broj kompleksnijih teškoća. Logopedskim kabinetom najčešće su se kretala djeca s dislalijama (tepanjima), mucanjima, rjeđe disleksijama, a rijetko, vrlo rijetko bi se srela djeca s disfazijama, kako smo u to vrijeme nazivali jezične poremećaje. Najrjeđe, otprilike jednom u dvije godine, sam viđala komunikacijske teškoće, odnosno djecu s poremećajem s autističnog spektra (PSA), . Takav odnos pojavnosti komunikacijskih i JG teškoća bio je jednak i u ostalim logopedskim ambulantama. Promjene su počele nastupati oko 2007., 2008. godine kad su u logopedske ambulante i kabinete počeli dolaziti sve veći broj djece sa sve težim teškoćama i kada su se omjeri najučestalijih teškoća počeli mijenjati te uskoro počinju prevladavati djeca s jezičnim teškoćama, slijede ih kompleksnije dislalije i disleksije, ali i sve više djece s PSA. Te 2008. godine počela sam susretati roditelje, uglavnom djece kojoj je dijagnosticiran PSA, koji su mi tijekom uzimanja anamneze tvrdili kako je njihovo dijete bilo zdravo i uredno se razvijalo do trenutka primanja polivalentnog cjepiva 5 u 1, koje ga je trajno oštetilo.
Tijekom proteklih godina evidentirala sam 30 % roditelja djece s PSA i 10% roditelja koji su uvjereni u povezanost cjepiva i oštećenja, odnosno teškoća i poremećaja koji su uslijedili neposredno nakon cjepiva. Ti podatci ne odražavaju stvaran broj roditelja koji su to uočili jer moramo uzeti u obzir i činjenicu kako se mnogi pribojavaju to glasno izreći posebice pred zdravstvenim autoritetima nesklonim prihvaćanju te mogućnosti.
Vrlo bolne priče roditelja koji tvrde da su njihova zdrava djeca uništena cjepivom slušam već godinama i nikako ne mogu vjerovati kako se nitko od stručnjaka ne upita, ne je li cjepivo 5u 1, sad već i 6 u 1 , povezano s tim drastičnim povećanjem broja posebice djece s PSA, već KAKO, odnosno na koji način je povezano. Jer, povezanost je neupitna.
Pogledajte samo podudarnost: Cjepivo 5 u 1 bilo je dostupno u našoj zemlji od 2005. g. no roditelji su ga trebali privatno platiti ukoliko su željeli tako cijepiti svoje dijete.
Godine 2008. cjepivo 5 u 1 uvrštava se u kalendar obveznog redovnog cijepljenja. Dakle baš od te iste 2008. kad smo mnogi moji kolege i ja počeli zamjećivati pojavu povećanja broja djece s komunikacijskim i jezično govornim teškoćama u logopedskim ambulantama i kabinetima!??
Obrazloženje naše struke koje govori o slučajnoj vremenskoj podudarnosti primanja cjepiva i pojave PSA u dobi između 1. i 3. godine života, za mene više ne „drži vodu“. Mnogi kolege se slažu s mojim mišljenjem, no boje ga se izreći izvan šaputajućih kuloara.
Ne znam zašto. Ne razumijem čega se to plaše. Izreći istinu uvijek je nešto što te oslobađa i daje ti moć, ne oduzima je. Izreći istinu je obveza svakog ljudskog bića, jer ona jest temeljni dio naše ljudskosti, pokazatelj našeg morala, poštovanja života, naše empatije i ljubavi. Kada je jednom spoznamo ona se nepovratno utka u nas. I kada je negiramo tako sačinjeni od njenih čestica, ne negiramo li sami sebe? Govoriti istinu nije samo naša hrabrost, to je naša nužnost…
Istina o kojoj pričam izrečena je nakon 15 godina uvida. Temelj joj je u mnogim bolnim i teškim ljudskim pričama, u patnji roditelja koji u svom naručju drži dijete ranjeno cjepivom, roditelja punog grižnje savjesti u čijem umu odzvanja pitanje – Zašto sam ga cijepio??
