- Sanja Marčetić
- Pixabay
Čelnici Europske komisije smatraju da je transformacija gradskih sredina u pametne gradove možda najvažnija za ostvarenje Agende 2030. Već je izabrano oko stotinjak gradova u Europi, među inima i grad Zagreb.
Jedan od najvažnijih obilježja pametnog grada je 15-minutni model. Ide se za tim da se automobilski promet reducira na najmanju moguću mjeru time što bi se ukinula mnoga parkirališna mjesta i maksimalno otežala uporaba automobila. U tu svrhu ne samo da su predviđeni novi porezi i nameti, nego i prekrajanja gradskih prostora.
Najvažnije je nametnuti što više teškoća vozačima kako bi korištenje automobila ljudima postalo preskupo i krajnje nepraktično. Javnim prijevozom, biciklom, pa čak i pješice, u roku od petnaestak minuta bi se po tom modelu trebalo doći do posla i svega ostalog potrebnog za život, pa većini više ne bi ni bio potreban auto.
Međutim, kritičari tvrde da bi taj 15-minutni model u većini slučajeva bilo jako teško ostvariti i da bi se možda još desetljećima morali pomagati radom na distancu, jer je petnaest minuta do posla u velikim gradovima zasad samo utopija. Što je najgore, rad na daljinu odgovara samo nekim profesijama, a drugima ne. Nažalost, baš među ovima drugo-navedenima ima najviše slabije plaćenih poslova.
Iz tog razloga kritičari ovog projekta drže da bi pametni gradovi mogli povećati socijalne razlike među ljudima, umjesto da ih smanje. Osim toga, u centralnim gradskim zonama planiraju se znatno viši zeleni porezi nego na periferiji pa će ljudi skromnijeg socijalnog statusa biti prisiljeni seliti malo dalje od centra ili pak dijeliti svoj stambeni prostor s drugima.
Uz to se planira izgradnja mini stanova od oko 20 m2 koji se ne bi prodavali, već isključivo iznajmljivali ljudima. Ti stanovi bili bi klimatski neutralni, ekološki prihvatljivi i održivi. Stanarine ne bi bile baš niske, uzevši u obzir skromnu kvadraturu, ali bi se u njima koristila zelena energija, a mnogi bi imali priključene viseće vrtove umjesto balkona, gdje bi se moglo saditi ono najnužnije za prehranu.
Ti bi se stanovi tehnološki strogo nadzirali, a osim toga bi mjerni sustavi redovito mjerili ispuštanje CO2. Za manje ispuštanje CO2 stanari bi bili nagrađivani socijalnim kreditima, a za veće kažnjavani gubitkom socijalnih kredita. Ako bi prikupili malo više socijalnih kredita, mogli bi ponekad putovati, ali ne često. Čak i prelazak iz matičnog kvarta u neki drugi kvart grada bio bi reguliran zakonom. Drugim riječima, kretanje bi bilo ograničeno, jer ono kao navodno ‘šteti klimi’.
U tim novim urbanim sredinama želi se uspostaviti tzv. cirkularna ekonomija, s ciljem da se jedna te ista stvar iskorištava više puta. Računa se da će siromašniji ljudi prigrliti ovu vrstu ekonomije – jer neće imati drugog izbora. I ne samo to. Već sad je ljudima ubačena buba u uho da ni cijeli ovaj koncept pametnih gradova nema alternativu.
I to iz više razloga: Pandemija 2020. pokazala je koliko su gradovi ranjivi i zapravo je označila početak ovog eksperimenta. Osim toga, klimatske promjene se po službenom narativu pogoršavaju upravo zbog gradova, jer oni troše najviše energije i ispuštaju do 70% sveukupnog CO2 na globalnoj razini.
Kako najviše CO2 ispuštaju domaćinstva, vrlo važno je smanjiti stambene jedinice što dijeljenjem i prekrajanjem postojećih stanova, što izgradnjom novih, ali puno manjih, u velikom broju. Zanimljivo je da te male stanove misle podići ponajviše na prostorima gdje se danas nalaze tvornice, proizvodni pogoni, skladišta itd. Zbog toga neki teoretičari ovaj projekt povezuju s deindustrijalizacijom Zapada. Industrija sve vise napušta Europu pa bi ubrzo moglo biti dosta praznog prostora…
Pritom se ističe i eksplozija kriminala koja se može primijetiti ponajviše u gradovima. Kritičari ovog koncepta zamjeraju da se žele stvoriti moderne getoizirane gradske sredine, umjesto da se otkloni uzrok zbog kojeg je taj kriminal u tolikoj ekspanziji. No, to se ne radi, već se nudi rješenje po principu problem-reakcija-rješenje.
Kako većina traži da se vrati sigurnost i stabilnost u društvo, mogla bi vrlo lako prihvatiti i digitalni zatvor – samo da se uspostavi red. Zašto većina kritičara ovog koncepta smatra da bi pametni grad bio digitalni zatvor? Razlog tome je što se tehnološka kontrola mora dići na izrazito visok nivo da bi se sve ono što je gore navedeno ostvarilo. Planira se stvoriti mreža AI- senzora koja bi pokrivala cijelu površinu grada, a ne samo mjesta gdje bi se skupljali ljudi u grupama.
Digitalizacija na vrlo visokoj razini je osnovni preduvjet takvog nadzora, uključujući pravni digitalni ID, digitalnu valutu, CO2-karton, digitalni novčanik i ostalo. Uz to bi se koristile mnoge tehnike tzv. Četvrte industrijske revolucije, kao što su internet stvari, G6 itd.
