Sve je već viđeno. Potkapacitirane osobe ekscesima su se probijale pred objektive nezrelih fotografa, snimatelja, novinara i promućurnih urednika, a ovi su ih izbacivali u medijsku orbitu. Iz orbite se kao padobranci spuštaju u saborske klupe. Gdje će nastaviti raditi ekscese, kao svaka padajuća elementarna nepogoda.

Dalekovidni „intelektualci“ i „intelektualke“ koji tako brzo govore da ne stignu razmisliti o onome što iz njih izlijeće, nošeni medijskim vjetrom nastupa na dalekovidnici, sjedaju u saborski televizijski studio. Uz blagonaklonost urednika i službi, sada su sigurni da će imati i pozornost cjelokupne javnosti. Moći će čak i mijenjati urednike koji im nisu davali dovoljnu minutažu u njihovim pripremama u medijskom kampu koji se zove javni servis. Zastupat će interese svojih nepromišljenih riječi.

Tako javni servis priprema likove za zastupanje javnog interesa. 

Predsjednici stranaka koje su podbacile na izborima teška srca priznaju poraz. Nije jednostavno do određenog trenutka biti apsolut, a već u sljedećem trenutku saznati apsolutnu nužnost gubljenja atributa apsolutnosti. Priznat će oni poraz, samo čekaju pravu ponudu. Politika je oblik trgovine gdje se dobiva i kad se gubi. Samo oni koji ne prikupe dosta informacija o blatu kroz koje političari prolaze ostat će nakon političkog poraza na cesti. Ostali imaju sa čime trgovati.

Saborski plac ima lijevu i desnu stranu. Ima i kontrolore/provokatore čiji je osnovni zadatak istjerati zeca iz grma (dok se medvjed pravi da spava). Stvar neodoljivo podsjeća na političke daltoniste koji znaju brojati samo do dva. Prepoznaju samo crnu i bijelu ‘boju’.

Nije važan problem. Važno je da li na njega gledate s lijeve ili desne strane. Ako se pravite da ga gledate iz sredine, iz centra, onda ste vjerojatno u problemu, jer bi sam problem trebao biti u centru pozornosti. No kojemu bi trgovcu zadatak mogao biti rješavanje problema. 

Trgovac se bavi kupnjom i prodajom, odnosno želi kapitalizirati prodajno mjesto na tržnici.

Najambiciozniji su politički trgovci koji sebe nazivaju domovinskim. 

Oni su spremni za fotelju uložiti cijelu domovinu. Ako ne prođu ostaje im opcija da sve ostale nazovu izdajnicima domovine. Do imovine preko domovine mukotrpan je put. Ako vam ne povjeruju ispast će da je kriva domovina. A tako se nije htjelo trgovati.

Najveći je paradoks kad službe instaliraju manjinsko prezime koje je u međuvremenu medijski napuhano do razine ikone velikohrvatstva, da se obračuna s manjinama s mjesta potpredsjednika nečega što je kao zaduženo za ravnopravnost. Sapunica zagarantirana jer su manjinske udruge postale podružnice velikih političkih trgovačkih korporacija. 

Velikohrvatski manjinac morat će razriješiti pitanje neravnopravne podjele sredstava za medijski rad udruga različitih nacionalnosti. Na putu mu stoji predsjednik. Hoće li se voditi dijalog argumentima i brojkama ili će prijeći u metafore o kapama, uniformama i sličnim prošlostima. Potpredsjednik misli, pa čak i kaže da to nije problem jer je on – korifej. 

Velika misao velikohrvatskog manjinca.

Službe su sučelile dva svoja problema da se uzajamno istrijebe.

Posebna su priča zastupnici manjina. U vrijeme kampanje za izbore sklapani su ugovori o tome da će manjinac koji dođe u Sabor na temelju potpisanog ugovora – raditi svoj posao. Dakle ako se u njega uloži novac i rad volontera iz udruga, postoji mogućnost da ‘izabrani’ ne opstruira rad udruge u svom mandatu, a to nije mala stvar. 

Neki nisu prošli, pa sad ugovori ostaju kao trajna sramota pravne struke, manjinskog zastupništva i demokracije. Tako je uvijek kada trgovina ne uspije.

Uprava saborske tržnice inače je zadovoljna ovogodišnjom berbom zastupnika. Berba omogućuje da vječni zastupnici govore o kvalitetnijem sazivu, da glavni veletrgovci znaju da će im franšize uskoro prići, a da neovisni i zakleti neprijatelji trgovačkog establišmenta  očigledno fascinirani okolišem, dilaju svoje fotografije sa tržnice po društvenim mrežama.

Sve je već viđeno. Trgovina stavovima, uvjerenjima, svjetonazorima (koju neki nazivaju politikom) dobila je nove agente prodaje i preprodaje.

Nadati se časti u tom trgovačkom sustavu prodaje koji je napravljen da u njega takvo što ne bi prodrlo isto je što i vjerovati da vam neće procuriti krov koji ste bez majstora sklepali iz priručnog materijala. A, dolaze velike kiše…