Bobby Boško Grubić – Uvijek je novi cilj pred nama


Bobby Boško Grubić živi i radi u Los Angelesu zadnjih desetak godina. Višestruki je dobitnik nagrade Emmy i brojnih drugih nagrada za produkciju, marketing i film. Bavi se savjetovanjem za multimedije i međunarodni je govornik o konvergenciji medija, produkciji i marketingu. Diplomirao je na studijama masovnih komunikacija pri Middle Tennessee State University (MTSU) u Nashvilleu te je završio poslijediplomske studijske programe; Filmske i TV produkcije pri University of California (UCLA) u Los Angelesu i biznis strategiju pri MIT Sloan - školi menadžmenta. Trenutno završava magisteriji masovnih komunikacija pri John Hopkins University (JHU) s naglaskom na digitalne i političke komunikacije. U svojoj karijeri radio je marketing, branding i televizijske komercijalne produkcije za najveće američke kompanije, ali i dokumentarne filmove, korporativne i turističke video sadržaje. Njegova posljednja dva kratka igrana filma „Final Stop“ i „Jewels“ jako su dobro primljeni na festivalima i mogu se pogledati na Amazon Prime.

 

  • Dragi Bobby, u našem prvom razgovoru za časopis Epoha lijepo si rekao kako snovi koje sanjamo ponekad i ostaju snovi jer ih ne znamo pretvoriti u ciljeve. Kako su tvoji snovi postali tvoji ciljevi koje si uspješno ostvario?

Kao prvo, drago mi je da smo se opet našli. Dosta je vremena prošlo od našeg zadnjeg razgovora, ali ništa posebno nije se promijenilo u mojim razmišljanjima, možda su samo malo sofisticiranija zbog iskustva. Upornim radom i trudom sve je moguće ako se zna konačni cilj. Izbor onoga što nas čini sretnima i zadovoljnima je preduvjet za mogući uspjeh tj. ostvarenje snova. U zadnjih deset godina imao sam više snova koji su prerasli u ciljeve, a koje sam vukao još iz djetinjstva. Kada bih rekao da sam ih sve ostvario u tom trenutku moj bi se život u filozofskom smislu tu i završio. No, kako osvajamo određene ciljeve i savladavamo prepreke, nova htijenja, želje i ciljevi se ukazuju, nameću i vabe na njihovo ostvarenje. Naravno, ako u vama još uvijek postoji ta energija i želja za novim izazovima. Trenutni san koji ganjam, a koji je postao cilj je snimiti dugometražni film s porukom i težinom vrijednom vremena i truda, kako moga, tako i svih koji će na njemu raditi, i naravno, vrijedan vremena publike koja će ga gledati. A najveći san koji sam već ostvario je živjeti i raditi s najboljima u svom fahu i to u Los Angelesu te biti prepoznat za ono što radim. Naravno da su Emmy nagrade bile kruna tog rada, ali od slave se ne živi, rekao bi naš narod.

  • Ljubav, humanizam i uživanje u životu te užitak svakog životnog trenutka kojeg živimo, kako si rekao u našem prvom razgovoru, osnovne su poruke koje svojim djelima želiš poslati svijetu putem svoje glazbe i svojih filmova. Današnjem svijetu i te kako su potrebne takve poruke. U kojoj mjeri te poruke danas zauzimaju prostor u javnom komuniciranju?

Mislim da se humanizam kakvog smo poznavali s konaca prošlog stoljeća malo izgubio zbog tehnološkog, posebice digitalnog uplita u svakodnevni život u svim segmentima te načina na koji danas komuniciramo, kako jedni s drugima, tako i u svim segmentima komunikacija od političke, korporativne do umjetničke. Navike osmišljavanja, oblikovanja te konzumiranja informacija se mijenjaju, no one su se mijenjale kroz stoljeća ljudske povijesti te se prilagođavale i korigirale, ovisno onome koliko smo kolektivno zastranili, odnosno odlutali od biti ljudskog postojanja, ali bi se u konačnici uvijek vraćali ka humanizmu i smislu življenja. Zbog velike trke za stvaranjem kapitala i stvaranjem pretpostavki za “sretan” život, puno ljudi izgubi kompas i balans naspram onome što ih uopće čini sretnima, u čemu uživaju i što njihov život čini uistinu ispunjenim i sretnim. I, ako kao prvenstveno stručnjak za komunikacije i marketing, pa onda sve ostalo, pogledam što to mi koji imamo šansu promijeniti i oblikovati način komuniciranja činimo za humanizam, mislim da su stvari, nažalost, vrlo jasne, svi smo mi u službi prodaje nečega. Koliko god se mi borili protiv toga, pobjeda u komuniciranju, posebice korporativnom i političkom,  je pridobiti nekoga na svoju stranu, što nije uvijek u službi humanosti, a niti ima veze s ljubavlju i srećom. Prividno ima, jer naravno svaka komunikacija da bi bila uspješna mora biti i primamljiva, zar ne? Tako, da zaključim ovdje, komunikacije u datom trenutku su ogledalo društva i vice versa, društvo je ogledalo komunikacija koje oblikuje i odašilje.

  • Sveopća medijalizacija i digitalizacija odgaja ljude za određeni način razmišljanja i ponašanja, gušeći na neki način njihove osobne stavove i oblikujući ih za tzv. prihvatljivi ili podobni način funkcioniranja u globaliziranom svijetu. Taj je proces u sve većem zamahu, a otuđenje među ljudima iz dana u dan biva sve veće. Suosjećanja kao da ima sve manje. Kako ti gledaš na to i na koji način bi se ljudi mogli ponovno približiti jedni drugima?

Digitalizacija je samo alat i tehnologija koja naočigled kreira nehumanu situaciju, doprinoseći otuđivanju ljudi i civilizacija. No, mislim da je problem puno dublji i nije samo digitalizacija kriva za postojeću situaciju nego mi sami. Naime, globalna kretanja idu ka tome da se ponovno zatvaramo u torove svojih istomišljenika i postajemo vrlo isključivi, što se također događalo kroz povijest i što je dovodilo do velikih promjena, ratova i revolucija. Demokracija se polako počinje svoditi na digitalnu anarhiju slijepih sljedbenika “kolektivne nesvijesti”, koji vjeruju da sve znaju, čak i onda kada svi čimbenici ukazuju na suprotno. Tko je za to kriv? Jesu li za to krivi komunikatori? U velikoj mjeri da, jer zbog slijepe utrke za pobjedom i prodajom svojih ideja kao najboljih mogućih solucija, etičke, civilizacijske pa i humanističke tekovine ljudskog dostignuća uvelike se ignoriraju i razvlače kako bi se prilagodile tom novom isključivom i nadasve pragmatičnom obrascu. Ako ne vjeruješ u ono što ti govorim, ili si neobrazovan, ili si manje vrijedan, ili si u konačnici neprijatelj. Sve što se postiglo u zadnjih 75 godina od Drugog svjetskog rata u domeni razumijevanja, demokracije i komunikacije, nekako se počelo rasipati i vraćati u okvire prije te velike tragedije koja je također bila borba vrlo isključivih i pragmatičnih formata koji su u konačnici s riječi prešli na oružje, jer je polarizacija, ali i otuđivanje ljudi došlo do kritične razine, baš kao i danas, no tada u igri nije bila digitalizacija, ali tu je bila radio difuzija i telekomunikacije koje su postale alat u službi propagande i polarizacije. Ono što želim reći je to da tehnologija nije ta koja nas gura da budemo nehumani i isključivi, već smo to mi koji ju koristimo u nehumane svrhe. Vrlo slična rasprava se vodi i u domeni umjetne inteligencije (AI), gdje ljudi imaju strah od mogućeg ponora tj. našeg gubitka primata i nestanka, no za mene je ovo vrlo, vrlo slično polemikama u komuniciranju tj. isti problem. Mi se u biti bojimo samih sebe, jer kroz povijest je vidljivo, da koliko god možemo biti sofisticirani i inovativni, toliko, ako ne i više, možemo biti razorni i samouništavajući, jer sve što stvaramo od komunikacije do umjetne inteligencije je isključivo vezano uz naše poimanje i percepciju stvarnosti oko nas, ali i vizije kako bi ta stvarnost trebala izgledati u budućnosti.

  • Kako gledaš na trenutnu društveno-ekonomsku situaciju u Sjedinjenim Američkim Državama koje su dosta pogođene Covidom-19 i kako komentiraš činjenicu da ljudi različito reagiraju u ovoj situaciji, neki se pridržavaju svih zaštitnih mjera, drugi negiraju Covid19 smatrajući kako se radi o zavjeri, neki se uopće neće htjeti cijepiti…? Misliš li da će pojava cjepiva primiriti psihozu koja je nastala oko corona virusa?

Mislim da je situacija s Covidom-19 alarmantna iz više razloga. Prvi je razlog taj, a već sam ga se ranije dotaknuo, što se potrebita suradnja naroda i civilizacija danas poima pod “globalizam”, pa se tako stavlja u koš s nečim što je u mainstream-u već postalo bez razloga negativno, jer sam pojam “globalizam” danas ima negativne konotacije, što izravno vodi ka ovome što nam se sada svima događa, jer pokušavamo riješiti globalan problem na razini torova, a to je po mom mišljenju nemoguća misija i samo će prolongirati brže smirenje situacije i pronalaženja solucije za budućnost. Ne vjerujem da će cjepivo riješiti problem, jer baš kao u slučaju španjolske gripe od prije 100 godina, tako će i Covid-19 biti samo dodan na listu znanih virusa koji će živjeti s nama u budućnosti. A da ćemo nekim čudom uništiti koronu jednim “Bogom danim” cjepivom je uistinu smiješna pretpostavka. Ali, da budem jasniji, da netko ne kaže da ne podržavam cijepljenje, apsolutno podržavam ciljano cijepljenje, jer nam je svima pomoglo da u zadnjih 70 godina živimo puno sretnije, bez globalnih epidemija, s puno manje zaraznih bolesti, od kojih su neke svedene na margine a nekoć su žarile i palile svijetom, npr. tuberkuloza, no sve te bolesti bi nam se mogle ponovno vratiti ako ignoriramo struku i činjenice na terenu. No, vratimo se komunikacijama, jer su one jako bitne za ovu situaciju. Internet, koliko god nam pomogao da širimo slobodu govora i brže dođemo do vijesti, ali i znanja, toliko nam u ovom trenutku čini štetu, jer u isto vrijeme potiče anarhiju i teorije zavjere koje zbog slobode govora imaju otvoreni mikrofon bez filtera. A ljudi k’o ljudi, bili su podložni i praznovjerni od postanka svijeta, pa ne mogu biti drugačiji ni danas. Nije u ljudima problem, nego u liderima i političkim cimbenicima koji nemaju ništa novo ponuditi već dugo, pa im kaotično stanje i generalana “zbunjola” daju prostora da budu na pozicijama na kojima ne bi bili da je stanje normalnije. Percepcija i uvjerljivost danas, baš kao i prije 100 godina imaju apsolutno isti učinak. Ako netko u nešto slijepo vjeruje i opčinjen je time, nema tog fakta koji će to promijeniti. Po meni je to ključno, a zatim dolazi na red zakon kritične mase u kojoj se vaga naginje na jednu ili drugu stranu, nebitno o stvarnim činjenicama, jer one nisu ni bitne u praznovjerju, zar ne? Nažalost danas je najbitniji osjećaj sigurnosti, pa makar ona bila i lažna.

  • Poznati si producent i redatelj. Kakva je situacija u filmskoj industriji u ovom ekonomski teškom trenutku? 

Prvo mala korekcija, da, snimio sam nekoliko nagrađenih kratkih filmova, ali još uvijek se ne bih stavio u domenu poznatog filmskog redatelja i producenta. Još uvijek sam u reklamnim spotovima. No situacija u filmskoj industriji trenutno nije dobra, budući da puno projekata stoji, a novi se ne pripremaju jer ovi prvi nisu još završeni. Vjerujem kako će se naći solucija za kontrolirani radi i uz koronu, ali i da će se izroditi nekakvi novi sadržaji bazirani na manje zahtjevnim setovima. Recimo animirani filmovi neće imati nikakvih problema ni ove ni naredne godine i mislim da će ih možda biti i dosta više nego prethodnih godina, kako zbog tehnologije koja ih čini bržima i jeftinijima za produkciju, tako i zbog trenutne sitacije s live-action produkcijom.

  • Na kojim projektima trenutno radiš i na koji način je trenutna situacija promijenila tvoj način rada? Kako si se ti prilagodio novonastaloj situaciji?

Srećom nisam bio u produkciji kada je počela covid kriza, baš sam bio završio reklamu tjedan prije. Ali znam puno kolega koji su bili usred produkcije i koji su sve morali ostaviti i čekati 3-4 mjeseca da bi se vratili na set. To je teško pogotovo za glumce, ali i za sve ostale, opet moraš sve dignuti na razinu gdje su bili prije lockdown-a. Trenutno pakiram projekte i pripremam se za dugometražni film ili seriju, što prvo prođe. Ima nekoliko projekata koje sam kreativno razvijao zadnjih par godina i došli su do razine da su spremni za produkciju. Ali budući da je dosta toga stalo i u nekakvom je slow-motion-u, vidjet ćemo kad će to biti. Mislim da je ova godina gotova za tako nešto i da se treba spremati za sljedeću.

  • Društveno uređenje u kojem živimo nikada sami ne biramo nego smo primorani prilagođavati mu se. Gledajući kako živi današnji svijet, evidentno je da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Kako izaći iz tog začaranog kruga u bolji, humaniji svijet  kojemu ti svim svojim ostvarenjima i stavovima težiš?

Vjerujem da još uvijek imamo izbora i da su promjene još uvijek moguće usprkos svemu. Najlakse je reći, “ma sve oko nas je problematično i nema šanse za malog čovjeka”. U takvom ozračju i stanju uma, moguće su samo teorije zavjere i još dublje poniranje. Puno ljudi zaboravlja, ili ne zna, da današnji multimilijarderi poput Elona Muska ili Mark Zuckerberga nisu rođeni sa zlatnom žlicom u ruci. Primjerice Elon započinje život na dalekom jugu Afričkog kontinenta, dolazi u Kanadu na studij i tu počinje njegova, možemo tako reći “American Dream” priča kojoj danas svjedočimo. Ono što zapravo želim reći je sljedeće – ako je želja za uspjehom i dosegom snova konstantno prisutna, pojedinac će uvijek tražiti put kako do tog cilja doći. Naravno, rad i odricanja su uvijek dio tog puta, nema jednostavnih dosega i postignuća koja su se dogodila sama od sebe. Ali da ne ostanemo samo u domeni znanosti, recimo, naš Luka Modrić imao je isto interesantan put do vrha na kojem je došao do Madrida da bi dosegnuo svoj potencijal. Da li bi to isto napravio da je ostao zadnjih 15 godina u Dinamu, tj u Zagrebu, možda i bi, ali sigurno je jedno, okružje i razina na kojoj je počeo igrati u Realu definitivno ga je gurala da radi više na sebi kako bi mogao konkurirati u najjačem društvu i indirektno ga tjeralo da radi još više na sebi i svom potencijalu. Vjerujem da je jako bitno u svim domenama djelovanja biti okružen ljudima koji su bolji od vas ili koji vas inspiriraju da budete bolji. I naravno, treba ostati otvoren prema novim mogućnostima i izazovima. S druge strane mislim da se “humanizam” koristi kao izgovor za one koji nemaju taj “drive” da ganjaju ili naprave nešto više. Naravno ne želim ovdje biti pragmatičan, ne moraju svi napraviti nešto više ili težiti nečem višem, ali bi trebali barem naći ravnotežu u životu i doseći bar neke osobne potencijale koji će ih učiniti ispunjenijima i sretnijima, pa tako indirektno i ljude u njihovu okruženju. Svijet će uvijek izgledati nehuman jer nikad nećemo moći zadovoljiti svakoga ponaosob.

  • Rodom si iz Siska. Da li si imao nekih aktivnosti u rodnom gradu posljednjih godina? Da li ponekad osjećaš nostalgiju i želju za povratkom u Lijepu našu, bez obzira na ne baš idealno stanje kod nas? 

Mislim da nigdje nije idealno, manje-više sami stvaramo svoj krug djelovanja i stanje u kojem živimo, ma gdje god bili, no naravno da domovina i rodni kraj uvijek igraju važnu ulogu u životu, kako zbog rodbine i prijatelja, tako i zbog sjećanja i mjesta za koje vas vežu emocije i uspomene. Svake godine sam u Hrvatskoj, od Zagreba, preko Zadra do Hvara i Visa, sve do Dubrovnika, ali uvijek se vraćam rodnom Sisku. Posebno zadovoljstvo mi čini sudjelovanje u organizaciji SOELA – SISAK (soela.hr) projekta, kolaborativnog programa hrvatskih srednjih tehničkih škola, za poticanje solarnih i novih tehnologija te njihovu primjenu u praksi. Inače interesantno je napomenuti da je suradnja sa srednjom Tehničkom školom Sisak počela preko profesora koji mi je jednom davno predavao elektrotehniku (Stevče Arsovski) i koji me uvukao u ovu divnu priču, a koju osim Sisačko-moslavačke županije, koja je tu od samog početka, podupiru i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Grad Sisak te brojne druge firme i organizacije. Trudim se uvijek, kad se vratim, posjetiti neku od škola, i uz direktne susrete s mladima, pružiti im pomoć (koju ja nisam imao u tim godinama), ali i proširiti horizonte te im dati podršku da maštaju do zvijezda, ali i da razmišljaju o realizaciji tih maštanja te na koji način praktički doći do željenog cilja. No moram i spomenuti da zadnjih par godina u suradnji s Balduči Filmom iz Zagreba i producenticom Spomenkom Saragom radim i na turističkim promo filmovima za hrvatske turističke zajednice, koji su jako dobro primljeni, a i nagrađivani, što mi daje dodatni povod da putujem Lijepom našom i otkrivam skrivene hrvatske bisere. 

  • Često si u Hrvatskoj. Kako ti gledaš na situaciju kod nas na polju tvoje struke i tvog područja umjetničkog djelovanja te kako gledaš na društvene prilike kod nas u odnosu na svijet?

U Hrvatskoj sam svake godine barem jednom ako ne i više puta, kako zbog posjeta rodbini i prijateljima, tako i zbog projekata o kojima smo već govorili. Društvene prilike u Hrvatskoj možda onima koji stalno tu žive izgledaju lošije nego li negdje drugdje. Što bi Ameri rekli … trava je uvijek zelenija u susjedovom dvorištu, ali mislim da uvijek ima načina za pozitivno djelovanje, pa čak i na visokoj razini i na svjetskom tržištu iz Hrvatske. Primjerice Rimac Automobili izvrsni Mate Rimac, djeluju iz Svete Nedjelje i rade na tehnologijama u auto industriji koje tek dolaze, a njihov zadnji Concept C_TWO hypercar ima vise nego zavidne performanse s kojima se ni zadnji EV auto modeli Porsche-a ili Tesle ne mogu pohvaliti. Tako da vjerujem da se može. A da može biti bolje i jednostavnije za poduzetnike u Hrvatskoj – naravno da može i na tome treba raditi. Birokraciju treba svesti na minimum i uciniti ju što učinkovitijom.

  • Kakva je trenutna društvena klima u Americi?

Društvena situacija u SAD-u vrlo je ozbiljna, pa čak u jednu ruku konfuzna za veliki broj Amerikanaca, kako zbog Covida-19, tako i zbog administracije koja silom pokušava vratiti zemlju u 60-te godine prošlog stoljeća, ali i zbog sazrijevanja novih generacija koje nisu zadovoljne socijalnim ustrojem i načinom s kojim se američko društvo u cjelini odnosi prema njihovim zahtjevima za promjene i potrebama za budućnost. No i ovo se već sve događalo u Americi i prije, i uvijek je na kraju nađeno rješenje ili kompromis i američko društvo bi postalo još jače nakon takvih događaja. Tu i leži snaga američkog društva, da se bez oružanih revolucija kakve poznajemo iz europske povijesti i nasilnih svrgavanja administracija i režima, demokratskim putem dođe do željenih pomaka i promjena. Vjerujem da će tako biti i ovoga puta.

  • Pred nama su izbori za američkog predsjednika. Kakva su tvoja predviđanja, da li će pobijediti Biden ili Trump te kako gledaš na svakog od njih?

Teško je reći tko će pobijediti, još ima tri mjeseca teške političke borbe. No, polarizacija koja se događa u Americi zadnjih godina stavlja ove izbore u kategoriju biti ili ne biti – mi ili oni, što nije viđeno u zapadnoj civilizaciji od tridesetih godina prošlog stoljeća. Zastrašivanje komunizmom i socijalizmom, ali i neo-fašizmom te duboke podjele na lijeve i desne i stavljanje antifašista na listu terorističkih udruga, ne samo da mijenja percepciju o tome koja je pozicija Amerike danas spram tekovina Antifašističke koalicije s kraja Drugog svjetskog rata, nego i ostavlja prostora onima koji traže revizije i poredak s kraja Drugog svjetskog rata. Tako da će ishod ovih izbora biti jako bitan i za Europu koja još nije u potpunosti zacijelila rane nastale dubokom podjelom fašističkih, nacističkih i komunističkih ideologija prošlog stoljeća i povijesno je bila podložna okretanju ka radikalnom nacionalizmu u kriznim vremenima.

  • Kada se želiš opustiti najčešće odlaziš u prirodu, u planine ili na more. Tada si, kako si rekao, sa samim sobom i u svojem svijetu. Koliko ti za stvaralaštvo znači taj unutarnji mir kojeg osjećaš kada si sam i koje poruke dopiru do tebe iz tvog unutarnjeg svijeta, a koje bi htio podijeliti s čitateljima portala Epoha?

Znati biti sam sa sobom i koristiti to vrijeme za razmišljanje, filozofiranje, a naravno i za stvaralaštvo, koje ne mora uvijek biti u domeni umjetnosti, to je oduvijek bilo, i još uvijek je jako bitno u mom životu, možda čak i više nego prije. Kad se čovjek nauči isključiti iz svakodnevnog “overload-a” informacija i zatvori sve vanjske prijemnike, ostajete samo vi i beskonačnost ideja i mogućnosti koje onda bez uplitanja smetnji, možete razvijati u, ajmo to reći, vašem virtualnom svijetu, u kojem možete baš sve, pa tako neke ideje i razmišljanja pokušavam simulirati u više mogućih scenarija. No nije uvijek sve u stvaralaštvu, jer da bi stvaralaštvo bilo što plodnije treba ostaviti prostora prirodnom vakumu i miru u kojem nema apsolutno ničega, u kojem ostajete samo vi i prazno bijelo canvas platno, po kojem možete početi oslikavati nove ideje. U tom miru i informacijskom vakuumu jednostavnije je vidjeti kuda idete, što želite i što vam je uistinu bitno, Vama osobno, ne što je drugima bitno, jer ono što je drugima bitno, glede vas, kroz njihovu prizmu života obicno nije ono što vas čini kompletnim i zadovoljnim.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp