Pozdrav iz Sarajeva


Naslovi za ovaj tekst napadali su me sa svih strana. Trebao sam odabrati jedan, a njih je bilo kao u nekom katalogu mogućih slogana.

Prvi koji je ‘natrčao’ bio je naslov: Nije me sram, ja sam samo prevaren! Bila bi to reakcija na mnoge komentare na društvenim mrežama kojima se bivši glasači Milanovića osvrću na njegove skandalozne izjave. Ja stvarno mislim da nikoga tko je glasao za aktualnog hrvatskog predsjednika ne treba biti sram jer je riječ o tipičnoj političkoj prevari: O većini stvari se u kampanji pred izbore šuti ili se daju dvosmisleni odgovori, a kada se dođe na vlast popuštaju kočnice.

Sjetio sam se i slogana s kojim je ustoličen. Malešević nas je maestralno prevario nazivajući Milanovićevu crtu bahate površnosti – karakterom. 

U tom kontekstu ispravniji mi se učinio slogan Predsjednik s fleksibilnim karakterom! Ovo ‘fleksibilno’ znači naravno prevrtljivo i ovisno je o interesima koji su utvrđivani u vrijeme dogovora o financiranju kampanje.

Milanović je političar kojeg je iznjedrila lijeva opcija. Za očekivati je bilo da će se boriti za prava radnika, za jednakost građana, za bolje uvjete rada i časniju poziciju svih onih koji pune hrvatski budžet. Nije morao prihvatiti klasnu podjelu društva da bi uvidio da se nekadašnje društveno vlasništvo neravnopravno ‘tranzicijom’ dijeli te da imamo s jedne strane sve bogatije, a s one druge strane sve siromašnije. Umjesto inzistiranja na barem malim pomacima prema pravednijem društvu, Milanović se spušta na razinu procjena zločina učinjenih prema narodima u svrhu dnevno-političkih interesa. 

Pobijeni u genocidima svih zemalja ujedinite se! Nisam mogao odoljeti.

Trač-konferencije bahatih predsjednika – tako bi se trebale zvati  press konferencije Trumpa, Orbana, Dodika, Milanovića, Vučića, Vulina i sličnih… na kojima predsjednici država i  njihovi ‘glasnogovornici’  kao iz rukava sipaju govor mržnje na uplašene narode željne novih Führera. 

Zašto im netko ne kaže da mediji umnažaju njihovu mržnju i da njihova površnost odzvanja u glavama tih ljudi. Moćnici se utrkuju u bahatosti jer mogu –  mediji su pokupovani,  novinari su u strahu od sudskih poziva, intelektualnom svijetu je ispod časti spuštati se u kaljužu onoga što se naziva politikom, a što predstavlja samo čaršijsko bahaćenje, ulično štemersko huškanje, šibicarenje u okružju podanika i neravnopravno natjecanje s javnošću.

Da bi se pobjeglo iz područja moralnih osuda učinjenih zločina, jedini put je kvantificirati sve, pa tako i žrtve, pa podići sve na razinu političke trgovine. 

U toj trgovini pokazat će se da je bilo i dosuđenih genocida i prije ovog dosuđenog genocida. Pravnik koji ne vjeruje u pravo u jednom će dakle slučaju vjerovati u pravo, ali u drugom neće. Odredbeni razlog je politički interes u susjednoj Bosni i Hercegovini. Dakle politički interes tjera pravnika da ne vjeruje u pravo, pa taj pravnik (koji ne uzima za ozbiljno presudu o genocidu) uzima sebi za pravo relativizirati krv i tijela i danas skrivene po jamama manjeg entiteta.

Zašto se spuštati u političku kaljužu?  Pitanje je to svake ozbiljne osobe koja nikada nije nasjela na pozive na uključivanje u rad ove ili one partije. Ima beskrajno važnijih tema vezanih i uz prošlost i budućnost čovječanstva koje čekaju. Ali povremeno, kad neki od političara do te mjere izgubi kontrolu pa samouvjereno pita novinare što bi to još trebalo napraviti nakon plaćene odštete obitelji Zec – ljudski je reagirati. Osoba koja sebe smatra predsjednikom jedne države pala je u intelektualnu grobnicu. Neće je spasiti gomile riječi kojima će se obrušiti na svoje kritičare. Neće je moralnim učiniti nemoral ili gluposti njenih političkih neistomišljenika. U toj grobnici samo je jedan put – suočiti se s vlastitom površnošću. 

Bahatost u uskom prostoru grobnice neizvediva je.

Ovaj tekst pišem u Sarajevu. Oko mene su ljudi koji sve češće spominju konture novog križarskog ujedinjenja za dovršenje projekta ‘predziđa kršćanstva’. Upozoravaju me da novi križari nisu čitali poruke Drugog vatikanskog koncila, jer da su čitali smatrali bi nas braćom koja na svoj način interpretira i moli se istom Bogu. Bog nije političar… ali očigledno si političar može umisliti da je Bog.

Ja obično kažem: I Abel i Kajin bili su braća. Batoubojstva nas prate od početka svijeta. Pa ipak, preživjeli smo.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp