Ne znam jeste li primijetili.. Događa se, naime, da se brojni ljudi kojima doista ništa ne fali u životu stalno imaju potrebu nekome (da ne kažem svima) na nešto žaliti. Tim svojim nastupom žele neutralizirati sugovornike te na umjetan način izazvati nečiju empatiju. Pod svaku cijenu žele svijetu reći kako im je zbog nečega teško u životu, iako im vjerojatno uopće nije teško. Čast izuzecima koji su istinski patnici željni našeg supatništva i suosjećanja.

Ti isti ljudi koji se vole žaliti i kojima je neutemeljeno žaljenje svakodnevni hobi i sport, uporno misle, vjerojatno polazeći od sebe, kako ljudi naprosto vole tuđu nevolju više od bilo čega drugog i kako će si na taj način priskrbiti više simpatija kod ljudi. Tuđa muka njima je samima vjerojatno kao melem, pa su zato i skloni izmišljati vlastitu muku koje u biti u velikoj većini slučajeva niti nema, ne bi li se tim načinom lakše uvukli pod kožu drugim ljudima.

Kada već ta provjerena taktika igranja uloge žrtve tako dobro funkcionira, profesionalne žrtve ju s radošću prihvaćaju i primjenjuju. Naime, veliki broj ljudi doista voli slušati tuđe žalopojke. Naprosto uživaju u tome. Primijetit ćemo to u komunikaciji s ljudima. Dok pričamo nešto neutralno ili nešto lijepo i pozitivno, pozornost sugovornika je na vrlo niskoj razini, ali kada spomenemo nešto loše što nam se možda dogodilo, pozornost sugovornika je na vrlo visokoj razini, kao i njihov interes za daljnji nastavak priče u tom smjeru, u obliku pitanja i potpitanja.

Nisu svi ljudi takvi, naravno, ali, nažalost – mnogi jesu. Vole čuti nešto loše o nekome kako bi se oni osjećali bolje i nadmoćnije. Sve se jako dobro vidi na svačijem licu, ako samo malo izoštrimo pogled. Dok pričamo nekome o problemima, imamo osjećaj da bi nas ta osoba mogla slušati satima, a kada nam se nešto lijepo događa, slušanje se obično mjeri u minutama. Nebrojeno puta sam to primijetila.

Od tada sve manje pričam nekome o svojim uspjesima, radostima i snovima, da se netko ne bi iznervirao, kao što ne pričam niti o eventualnim problemima, kako se netko ne bi naslađivao. Ako bih se i imala zbog čega radovati ili zbog čega nekome požaliti, uvijek znam tko je osoba koja će me uistinu razumjeti i sa mnom suosjećati. Ostalima ne poklanjam više svoje suze, baš kao što ni od koga više ne očekujem da se raduje mojim osmijesima. Međuljudski odnosi su prijetvorni. A, to u životu čovjeku kad-tad dosadi.

Kada sam već spomenula ljude kojima je sasvim dobro u životu i koji svojim stalnim žalopojkama žele kupiti nečije simpatije, isto tako, s druge strane postojanja, poznajem ljude kojima je uistinu teško u životu, kojima je ozbiljno narušeno zdravlje i koji su u teškoj financijskoj situaciji, a stalno im je osmijeh na licu i nikada se nikome ne žale ni na što. Čak naprotiv, kada ih pitaš kako su, ti povučeni ljudi koji ovim svijetom hodaju kao sjene, reći će ti da su dobro i da im ništa ne fali u životu (iako im i te kako fali), ne želeći opterećivati druge ljude svojim problemima. Oni su sretni s malim. Veseli ih svaki novi dan. Sretni su što su živi. Ti će nas ljudi još usput pitati i kako smo i to ne onako radi reda, usput, već u iskrenom, prijateljskom tonu koji odaje njihovu spremnost na empatiju.

Problem nastaje u onom trenutku kada se događa teatar apsurda ili komedija zabune, odnosno kada se netko tko se u biti nema na što žaliti požali nekome tko o svojim, možda i velikim problemima šuti. Zna doći i do vrlo grotesknih situacija u kojima se netko tko bi se i te kako mogao žaliti, jer je pun problema, hvali nečim nekome tko uopće nema problema, želeći prikriti pravo stanje stvari, dok se njegov sugovornik koji nema nikakvih problema uporno njemu žali, želeći, pak, prikriti svoje blagostanje.

Čim se događaju takve situacije, zaključujemo da je ovo “društvo” (daleko je to od društva, ali dobro) skrojeno po modelu dobrog života za izabrane ljude i lošeg života za ostatak društva. Upravo se zbog toga rijetko tko danas istinski želi poistovjetiti s nekim drugim čovjekom ili možda čak i zamijeniti nakratko uloge s njim kako bi tek nakon tog društvenog eksperimenta oba čovjeka vidjela kako je onom drugom čovjeku u životu i s čime se sve svakodnevno nosi. Rijetki su danas ljudi koji su spremni nakratko ući u cipele drugog čovjeka kako bi ga bolje razumjeli.

Empatije nema. Ima je još samo u rijetkim tragovima. A, ti tragovi se iz dana u dan sve više brišu, dok se pred našim očima rađa jedan novi, još suroviji – digitalni i potpuno dehumanizirani svijet u kojem ćemo se tipkama obraćati robotima i sami nalikujući na robote jer kada ljudi ne mogu jedni s drugima dijeliti emocije, tada se sve više zatvaraju u sebe i svoj svijet u kojem ostaju zarobljeni do kraja života. Svačiji život tada postaje zatvorska ćelija s rešetkama kroz koje promatramo svijet kakvog smo poznavali na svome zalasku. Svakoga dana kada sunce zađe, zajedno s njim umire još jedna šansa za ljudskost i bolje međuljudske odnose. Zaboravili smo na to da smo upućeni jedni na druge i da bi nam pametnije bilo razvijati bliskost s drugim ljudima.

Ima ljudi koji o sebi vječno grade sliku lažnu sliku sreće, a u biti su nesretni i obratno. Svatko ima neke svoje razloge za oslikavanje svoga života. Odnosi s javnošću osvojili su svijet na svim razinama. Važniji su slika i dojam od onoga što je prava istina. Kada nam dosadi ostavljanje dojma, tada počinje pravi život-  onaj u kojem te više nije briga kakva je slika tvog života, nego kakav je tvoj život.

Stoga, ne uzimajmo zdravo za gotovo ničiju priču o samome sebi. Nikada ne možemo znati što netko stvarno proživljava u određenom trenutku života. Dobro je jednom rekao jedan moj poznanik: “Ne volim slušati niti nečije žaljenje, niti nečiju samohvalu. I jedno i drugo stvara u meni jednaki osjećaj nelagode. Ako mi se netko žali, a ne mogu mu pomoći, osjećam se tužno i bespomoćno, a ako mi se, pak, netko u prevelikim dozama hvali, što ću ja sa svim tim informacijama?”…

Bilo kako bilo, kolo sreće se doista okreće i nikad ne znaš kada će netko od nas zaplakati, a netko se nasmijati. Ničiji plač i ničiji osmijeh nisu vječni. Jedino je mijena stalna. Svi mi kroz život proživljavamo i lijepe i manje lijepe treutke, i tugu i bol, i radost i sreću. Zato trebamo živjeti skrušeno i skromno i biti sretni zbog svakog otkucaja našeg srca, zbog svakog novog životnog trenutka kojega smo duboko svjesni i svakog iskrenog prijatelja s kojim možemo dijeliti naše osjećaje dok se oko nas rađa surovi svijet u kojem kao da su zabranjeni osjećaji i pravi, iskreni međuljudski odnosi lišeni dosadnog licemjerja. 

Talijanska poslovica kaže – Oggi a me, domani a te (Danas meni, sutra tebi u doslovnom prijevodu), a u prenesenom smislu – Ono što se danas događa meni, već sutra se može dogoditi i tebi i obratno, naravno, baš kao u nezaboravnom filmu “Kolo sreće” (“Trading Places”) Johna Landisa iz 1983. godine, legendarnog filma kojega uvijek možemo iznova gledati i iz njega učiti o životu i njegovim neočekivanim prevratima.

Prava je istina da nikada ne možemo znati pravu i potpunu istinu. Zato ne vjerujem u priče onih ljudi koji na sav glas razglabaju o svojim problemima, jer znatno više problema imaju oni ljudi koji o njima dostojanstveno šute. Isto tako ne vjerujem ničijoj samohvali, pogotovo ako je pretjerana i prenaglašena, jer i puno više sreće i puno više dobrote ima izvan te prenaglašene sreće o kojoj se govori na megafon. I nečije suze, kao i nečiji osmijeh mogu biti samo varka, samo maska ili mamac, ovisno o situaciji, naravno. I velika sreća i duboka tuga najiskrenije su onda kada o njima šutimo. Jer su obično neizrecive..

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal