Vilko Žiljak – Umjetnik računalne grafike


Vilko Žiljak rođen je u Svetom Ivanu Zelini 18. prosinca 1946. g. Od 1959. godine živi u Zagrebu i tu je proveo cijelo školovanje. Nakon gimnazije, studira na Prirodoslovno matematičkom fakultetu gdje je 1973. stekao naslov "diplomirani inženjer eksperimentalne fizike". Doktorirao je 1981. godine na Elektrotehničkom fakultetu i stekao naslov "doktor tehničkih znanosti iz područja računalnih znanosti". Profesor je na Grafičkom fakultetu od 1982. g. gdje je voditelj katedre za tiskarski slog i računarsku tehniku. Organizirao je nove predmete na poslijediplomskim i doktorskim studijima sastavnica Sveučilišta u Zagrebu: Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, Medicinski, Građevinski, Grafički i Ekonomski fakultet. U toku svog rada bavio se istraživanjem, razvojem i primjenom informatičke, računalske i grafičke tehnike na širem području znanosti. Kod nas je pionir u tri znanstvene grane: matematičko modeliranje i simulacija; računarska grafika i tiskarstvo; vizualno istraživanje pomoću računala. Publicirao je preko stotinu znanstvenih radova.

 

S Vilkom Žiljakom (Sv. Ivan Zelina 18.prosinca 1946. godine), doktorom znanosti iz područja računarstva, naslov koji je obranio 1981. godine na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, vodila sam razne vrste razgovora. Jednom je to bilo povodom nagrade „Zlatne kune“ za životno djelo, koja mu je dodijeljena 2008. godine za izniman doprinos u grafičkoj industriji, zatim povodom niza nagrada koje su pristizale iz raznih dijelova svijeta za izum dualne detekcije za zaštitu krivotvorina, koju je dobio i još dobiva kao voditelj ekipe za područja primjene Infrared-a. Jednom je to bilo povodom predavanja koje je održao u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu osvrnuvši se na računalo u umjetničkoj primjeni, i napokon razgovarali smo i povodom knjige o pionirima računalne tehnike u koju je, dakako uvršten.

Bogati životopis Vilka Žiljka vezan je za područje eksperimentalne fizike, koju je diplomirao 1973. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu stekavši titulu inženjera, potom uz područje informatike i grafike i istraživanja optičkih fenomena u odnosu na bojila. Ovaj puta naš smo razgovor usmjerili na umjetnost, prema najnovijoj grafičkoj mapi koja će uskoro biti promovirana, na umjetnički nagon ka istraživanjima novih medija i oblikovanju vlastitog izričaja u suvremenoj umjetničkoj praksi. Na Vilka Žiljka kao umjetnika.

– Sklonost i ljubav prema umjetnosti započeli ste glazbom. Kada i kako je to bilo?

Kako znam za sebe, svirao sam. U kući imamo i klavir i pianino. Moj tata, nastavnik muzičkog odgoja, vodio je zborove pjevača cijeli život, tamburaški orkestar u Zelini i u Zagrebu. Kada smo se odselili u Zagreb (1959.godine), paralelno sam bio i u muzičkoj školi. Glavni instrument bio mi je klarinet.

-Bili ste član Folklornog ansambla „Joža Vlahovića“ kojeg je vodio Ivan Ivančan?

-Živio sam s folklorom i muzičkim obrazovanjem. Dok sam bio u gimnaziji, puno sam putovao i nastupao na pozornicama cijele Europe  (Agrigento, Linevill, Paris, Mons). Bio sam solista na nekoliko instrumenata. Nastupao sam šest godina sa klarinetom; svirao makedonske melodije, ljericu za dubrovački linđo, prim, samicu i bisernicu, koji sam također svirao od najranijih godina. Koncem srednje škole osnovao sam svoj instrumentalni sastav i sa saksafonom sam nastupao na najrazličitijim gažama. Volio sam pozornicu, biti solist cijele noći; od petka do ponedjeljka. Kad sam imao 19 godina napustio sam pozornicu. Studij prirodnih znanosti zaokupio je moju ideju o otkrivanju i stvaranju nove vrijednosti s interpretacije okoline jezikom matematike. Bio je to početak novog doba najavljenih kompjutora, koji su predstavljali veliki izazov. Ubacio sam se među prve kompjutoraše. Nakon trideset godina, pa i danas, povremeno sviram s onim starim dečkima – iz veselja.

Koncem studija (inženjerska fizika, PMF) još sam intenzivnije bio posvećen  računalima. Tečajevi programiranja (IBM 1130, 1969.) na FER-u zaveli su me i utopili u angažiranje razvoja digitalnog modeliranja Radio sam na tome po cijeli dan. Sve do danas. Tih godina, od 1970., nastale su prve kompjuterske grafike koje sam izrađivao na velikim računalima. Uvalilo sam se u najrazličitije zadatke, učio nove programske jezike, a 1978 kupio prvo kućno računalo Apple II, dakako u inozemstvu, kojeg smo u dijelovima prebacili u Zagreb. Takova su bila vremena. Napisao sam scenarij za dvadesetak filmova za školsku televiziju (1981. do1984.). I sam sam “izgovarao“ moje tekstove. Za iste filmove sam napisao partituru (programiranje) s dualnim glasom (dva Apple  računala) koji su paralelno izvodili moje računalne kompozicije.

– Može li se reći da je Vaša sklonost prema likovnoj umjetnosti povezana s ženidbom za slikaricu Nadu Kinert, ili je ona postojala i mnogo ranije?

-Okruženje je bilo slikarstvo. Moje, programiranje grafika, bilo je nešto posve novo, prihvaćeno kod kuće i na poslu. Pisao sam programe za simulaciju stohastičkih procesa. Interpretacija podataka se je svodila na grafikone, slikovne površine koje su svi prihvaćali kao direktno, razumljivo rješenje nastalo s tom novom matematičkom metodom. Stohastika mi je ostala baza algoritmiranja, pa sve od tih prvih kompjuterskih grafika i vizualnih digitalnih animacija do današnjih istraživanja u prostoru likovnog stvaralaštva. O tim grafikama koje su bile novost sama po sebi, raspravljali smo i u familiji, i među prijateljima iz slikarskog miljea.

-Vaša znatiželja za korištenjem novog medija, računala, u likovnoj umjetnosti nastala je u pionirsko doba potpune nepoznanice i istraživanja mogućnosti?

-Oženio sam se 1970. godine kada sam se i zaposlio. Imao sam sreću. Kao da su se zadaci kreirali za moje sklonosti u računarskom programiranju vizualnih komunikacija. Moj odjel „Matematičko modeliranje velikih sistema“ od 1972.  je brzo narastao na jedanaest inženjera, sam sam birao kolegice i kolege sa studija s profilom: matematika, fizika, geologija, promet morem, numeričko rješavanje kemijskih procesa u rafinerijama. Grafički prikaz međuzavisnosti različitih varijabli tražili su nešto novo. Ogroman broj podataka se je prikazivao kao slika. Tražila se rudača pod zemljom: nafta, boksit. Razvio sam 3D prezentaciju kao sekciju što je bila posve nova metoda. Definirali su se algoritmi za razumijevanje 2D ispisa sa slovnim znakovima kao osnova izvlačenja podataka o trodimenzionalnim tijelima duboko pod zemljom. Značajan korak je bio prihvatljiva interpretacija infrared  satelitskih fotografija. Preciznost se je odredila (1975.) uvođenjem stohastičkog programiranja u opisu crno-bijelih fotografija, ali sa umjetnim bojama. Novi zapisi, nove interpretacije crno-bijelih satelitskih filmova, pokazivani su u galerijama kao izdvojeni, zasebni likovni radovi. Tih godina sam imao samostalne likovne izložbe u galerijama kod nas i po svijetu.

-Teorijska potpora bila je jaka u čitavom svijetu, ali se malo umjetnika upuštalo u taj eksperiment  s novim alatom – računalom?

-Trebala je unutarnja želja: stvoriti nešto novo, uživati u rezultatu, naučiti kako se stohastika kontrolira. To je uživanje u mom matematičkom svijetu. Predočiti ga kao uređen skup međuzavisnosti, napetosti među bojama. Fizika je beskonačni izvor za kreiranje ideja da se opisi izvode slikovno. A programiranje me tjera da spojim dvije pojave u apstraktni sudar. Nastaje „bljesak“ koji sugerira o slijedećem koraku, sliku za novu noć kada su mi dozvoljavali pokrenuti velika računala za moja osobna istraživanja o novoj grafici.

-Još sedamdesetih godina 20. stoljeća samo su velike institucije imale računalo, PC je došao tek početkom osamdesetih?

-Ljepota leži i u likovnim, samostalnim kreacijama koje nemaju nikakve veze s realnim traženjima u industriji. Ali industrija je imala mnogo koristi od prezentacije ogromne količine podataka kroz sliku. Razvio sam novu aktivnost: anti-stohastičko prezentiranje podataka. Ti proračuni s likovnom prezentacijom su trošili mnogo vremena u čistom računanju. Moje grafike počinju svoju anti-stohastiku uvečer  kada je računalo bilo slobodno. Ljepota, zamisao nove slike je bila takva da je proračun morao završiti ujutro prije osam sati. Kada su se ljudi, programeri, računarci, pa i ja, vratili na posao. Slijedeći dan, opet nova slika. Osnovni moj posao bili su teški zadaci u industriji. Voditi takav odjel, dobro plaćen, bio je poznat svugdje. To mi je otvorilo vrata u mnogim računarskim centrima. Nove grafike su se kroz noćnu smjenu proračunavale u Rijeci i Zagrebu, na nekoliko različitih računala. 

– Za rad s novim alatom moralo se učiti računalni jezik kako bi se ostvario neki  likovni uradak?

-Najintrigantnije zahvate rješavali su se strojnim jezikom – asemblerom. To su bile vlastite rutine koje su otvarale dubinu prema programiranju na razini jednog bita. I danas moji programi su oslonjeni na Jezik PostScript.  Uporno ga pokušavamo ugurati u nastavu. Neki studenti su zadivljeni kako se podaci translatiraju od osam bita, u četiri bita, u dva bita pa sve do kontrole svakog pojedinog bita. Programi za InfraRed akcije imaju u istom programu sve te zahvate. Što više, PostScript forsira miješanje vektorske grafike s piksel grafikom različitih definicija po pitanju preciznosti, štednje memorije, ubrzanja proračuna.

-Što vas je tada više uzbuđivalo – želja da ovladate novim alatom ili spoznaja da ste na pragu nove grafičke umjetnosti?

-Alate sam sam stvarao, baš zato da se postigne nova likovna iskra. Novo slikarstvo je danas naš proizvod: InfraredArt“, InfraRed grafika, infraredDesign. Okolina je puna dualnih nadzornih kamera, fotografskih kamera koje registriraju i u vizualnomiu bliskom infracrvenom spektru. To je potaknulo razvoj, kreiranje nove likovne umjetnosti. InfraRedArt. Ovdje u Hrvatskoj, u mojoj galeriji su počela prva učenja o svjetlosti i dualnoj likovnoj umjetnosti za dva spektra: vizualno i blisko crveno. 

-Jeste li radili skice za likovna rješenja koja ćete zadati računalu?

-Skica nastaje prvim potezom u izvornom kodu. Danas, prikaže se na ekranu. Zamislite vrijeme konca šezdesetih godina. Nije bilo ekrana. A tada se je pojavila potreba digitalizacije slika na filmovima sa satelita. Barco color ekran mi je bio dostupan već 1975. godine. Fantazija! Te su slike snimane na color dijapozitive, a prve reprodukcije su spremljene u Muzeju suvremene umjetnosti, te iste 1975. godine nastala je eksplozija ideja, nastala je nova umjetnost.

– Danas kada je tehnologija toliko uznapredovala osobito je zanimljivo gledati strukturu Vaših prvih računalnih grafika. Ona je građena od točaka, crtica, slova, debljih, gušćih, rjeđih…

-Ja nisam imao neke druge uređaje za ispis na papir. Samo linijski printer od 120 slovnih znakova u jednom retku. Tamne i svijetle površine su rješavane slovnim znakovljem od verzalnog slova M do točke kao najsvjetlije, a u istoj širini. Slika se nije mogla spremiti u memoriju. Nakon ispisanog retka, počeo je proračun za slijedeći redak grafike. U memoriju računala spremao se je samo algoritam s kojim je izveden proračun za sliku. Zbog toga su sve moje grafike, iz tog doba, unikatne, nema kopije.

-Koliko je slučaj učestvovao u kompozicijama, koliko je to bilo ostvarenje zamisli?

-Slučaj je važno područje u matematičkoj simulaciji velikih industrijskih procesa. U to vrijeme sam objavio desetak različitih algoritama za stohastičku simulaciju transporta nafte. Samo je mali korak da se to pretvori u likovno djelo. A kontrola stohastike, nazvana antistohastika, najzanimljivije je u mom radu. To je dozvola da se sve ruši, uništava, preuređuje ali ipak, sve je stavljeno u ograde koje ne puštaju opći kaos. Kaos izvan zamišljene slike. A kompleksnost ? Koliko imam volje da čekam taj eksplozivni matematičko računarski život. Fantastična igra na razini programskog koda. Stohastika djeluje globalno na razini cijele slike, programira se ili segmentalno ili unutrar najsitnijih dijelova slikovnog elementa. Razvoj rutina za vibracije boja, položaja, ali u zatvorenoj čahuri je u današnjem InfraRed dizajnu najvažnija baza za prikrivanje dodira dva programska sadržaja kako bi se zavaralo oko. Da oko ne vidi dodir blizanaca boja, na primjer.

– Već se osamdesetih znatno unaprijedilo računalo, osobito printeri. Na izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti izlažete računalnu grafiku u boji. Tada strukturu slike tvore umnoženi kvadrati?

-Danas, promatram svoje stare grafike s razmišljanjem i pitanjem: Zašto sam tu i tu pustio neki interni događaj na papiru. Ali to vodi poticaju za novom intervencijom u starom programu. Novi alat s elipsom koja će razbiti kvadrate, na primjer. Međusobno uvlačenje, kao napad sa svih strana, uravnoteženo ali razbijanje unutar kvadrata. Nekada su to bile samo želje. Kada bi se taj proračun završio? Kako ide vrijeme, nova računala su sve brža, dolaze nove grafike. Više nema vremena. Svaka minuta postaje dragocjena.

-Slikarstvo uz rutinu i znanje temelji se ipak najviše na intuiciji, na osjećajima. Može li se isto reći i za kompjutersku grafiku?

-Rezultat izvedbe nove slike je događaj, uspjeh dovođenja pred moje oči nešto posve novo. I za mene; nešto novo. Osjetiti da je to nešto novo, sve do iznenađenja. Otkrivanja tajni unutar matematičkih pravila koja ponekad napuštam. Za to se vrijedi angažirati.

-Jarke boje, organske forme, apstrakcija izvan mimetike karakteriziraju vaše računalne grafike. Može li se doza neizvjesnosti za konačan ishod usporediti s ostalim grafičkim vrstama?

-Ideja stvaranja računarske grafike je ulaz u neizvjesnost. Nema ničega na početku. Stvaranje počinje, pa traje do trenutka dok se ne umorim. Danas je prednost što je grafiku moguće vidjeti, ne čekajući sutra ujutro. Bio sam u dućanu za kupnju novog kompjutera. Samo sam jedno pitanje postavio. Da testiram brzinu izvođenja moje nove grafike. A simuliraju se vizualne eksplozije vibracija u multi-kolornom sustavu vizualnog i infracrvenog spektra. Tada će se simulirati „neizvjesnost“ ali sa zatvorenim ishodom.

-Družili ste se s Albertom Kinertom, slikarom, ali i izvrsnim grafičarom. Je li on imao neki utjecaj na Vaše promišljanje grafike? Imate li o njemu kakvu anegdotu?

-Ta prokleta linija….. ostale su u meni… njegove riječi, riječi pjesnika u njemu. A ja sam imao na raspolaganju čisti kôd vektorske grafike. Neizmjerno, „prokleto“ rekao bi on. Takovo bogatstvo, takav alat za stvaranje posvađenih, zaljubljenih linija. Razgovor s pjesnikom, slikarom, poznavaocem grafičkih tehnika, bio je poticaj u traženju digitalnih modela koji će simulirati sliku u novom beskonačnom prostoru vizualizacije. 

-U novijem ciklusu grafika izlaganih u Galeriji Az  stvorili ste potpuno novi izraz. Struktura te grafike je glatka, a kompozicija u kombinaciji crte i plohe, primarnih oblika (trokut) ali i slova s pisaće mašine, stiliziranih portreta vaših prijatelja, sve to uvršteno u pomalo kaotičnoj kompoziciji. Zašto ste izložbu nazvali Glogov kolac?

-Ta izložba je nastala kao moj bijes na neke događaje. Bio sam razočaran s nekim postupcima ljudi na koje sam “potrošio“ previše vremena. Rekao sam sebi „Imam ja Glogov kolac…“. I više nemam vremena za… Tako mi je ostalo malo vremena, a tolike ideje naviru. „Ta prokleta stohastika“ u liniji.

– Svaka od ovih faza ili ciklusa vezana je ne samo uz drugačije strukturiranu sliku već i uz drugačije papirnate podloge. Glogov kolac kao da je rađen u sitotisku?

-Različite tehnike stvaranja grafika sam prošao. Neke su tiskane na preši za duboki tisak. Prethodno se je ploča jetkala, gotovo na isti način kao i bakropis kod starih majstora. Sitotisak je idealna kombinacija s računarskom pripremom. Omogućen je plan koji uzima u obzir transparentnost bojila, debljinu sloja bojila, pa sve do plana otiska s desetak spot boja jedna do druge. Ispis s digitalnim tiskom je ograničen na procesne boje. Sve dotle da se slika ne smije izložiti suncu, dnevnoj svjetlosti. Grafike „Glogov kolac“ izvedene su u nekoliko varijanti, pa i u sitotisku.

-Najnoviji radovi odveli su vas u novi eksperiment s računalnom grafikom koja je raspeta u dvije svjetlosne zone, koje se međusobno poništavaju. Koliko Vam je to izazov po sebi, da je takvo što uopće moguće, a koliko u skrivanju slike od slike nalazite zadovoljstvo u maloj umjetničkoj pakosti – Ne vidite, e pa, mislite si zašto i kako!

-Danas slikari stvaraju u Infrared načinu nanošenja boja, bojila iz njihova dućana. To su nova učenja o transparentnosti, refleksiji i apsorpciji svjetlosti. Uspješan trening, divne izložbe, različite, prepoznajem autora i kada nema potpisa na slici. Infrared grafika je bila desetke godina rezervirana za područje sigurnosnog tiska. Otkriće razvrstavanja bojila prema njihovim spektralnim svojstvima apsorpcije svjetla, donijelo nam je preko stotinu nagrada širom svijeta. Nevjerojatno ali poticajno da se još više utopimo u IRD temu. Zoom predavanja po cijelom svijetu. Dnevno nekoliko poziva. Ali, ja nemam vremena za putovanja.

-Što sadrži najnovija mapa koju ste najavili kao mapu računalne grafike?

-Modeli linijske grafike sa skrivenim portretima je dualizam i po temi i po izvedbi. Portret je kao piksel grafika u vektorski crtež koji se vidi golim okom. Portret nije potpuno prepoznatljiv. Neke njegovi dijelovi nisu pokriveni linijskim crtežom u onim bojama koje su potrebne za VZ grafičku izvedbu. Ostaje tajna; kako i zašto.   

– Animacijom slike rađene kao Infrared pomogli ste likovnoj kritici, ali i ukupnoj publici razumijeti prelaženje svjetla u svjetlo, iz slika nastalih za 400-700 našeg optičkog vidokruga i dalje u blisko infrared od 700 do 1000 nanometra koje vidimo, premda su naslikane namjerno, isključivo uz kamere, te produžene ‘ infrared naočale’?

-Možda smo na tragu moje odluke u mladosti da se ne opredijelim za neku tadašnju struku, a koja je zatvorena u svoj okvir. Izabrao sam fiziku, kao bazu, fundamentalno područje, nezavisno, a svugdje je tražena. Osjetio sam da se znanja, otkrića, inovacije stalno dodaju. S fizikom ću se ubaciti u nova područja u datom vremenu. Tada se je „namirisao“ kompjuter, u dolasku, s primjenom u svakoj struci. Uletio sam u taj „vlak“. Objasniti novo slikarstvo; InfraRed Art je prezentiran s animacijom, programiranjem prelaza iz vizualnog u neki drugi svjetlosni prostor. Objašnjenje višeslojnosti umjetničke slike provodimo danas; kako za radove starih majstora tako i za nove kreacije koje su namjerno nastale kao „duo slika“. Mi smo u okruženju nadzornih kamera. Pa priredimo modu, bojanje, oglašavanje, tisak; kao traženje skrivene informacije. Novo slikarstvo, nove interpretacije i simulacije likovnih djela odraditi će neki novi fizičari. 

Razgovor o svjetlosti će nas uvesti u ogromno područje, puno raznolikosti, zasebnih domena zračenja. Osjetila u našem oku prepoznaju prelijepi, ali mali dio tog bogatstva. Fizičari su razvili instrumentalno promatranje apsorpcije i refleksije svjetla s materije, a prilagođeno našem oku. A infraRed Art grupa umjetnika razvila je nove mješavine različitih materija koje su osnova za stvaranje novog likovnog izraza. Prikaz tih kreacija izvodi se video tehnologijom. Spajaju se slike nastale s blokadama svjetlosti na desetke malih susjednih domena. Animacija, kao metoda prikaza susjednih domena svjetla, uvodi nas u razumijevanje različitosti svojstva materije. To je novi način interpretacije svojstva bojila, a na razini matematike, fizike i želje za kreiranjem novog vizualnog djela koje se različito odaziva (vidi) u izdvojenim blokadama svjetla. Tako je nastala dvostruka slika s višestrukim sadržajem, a koja se fizički nalaze na istom mjestu. Prve animacije su pokrile vizualni prostor golog oka a slijedeća domena je prvi dio infracrvenog spektra.

-U povijesti grafičkih tehnika računalna je grafika zauzela svoje mjesto i vi ste jedan od avangardnih umjetnika koji se dakle među prvima njome počeo baviti. Jednom ste izjavili da ćete u budućnosti napraviti takve grafike koje će se moći i glazbeno izvoditi. Po oblicima sudeći bio bi to jazz kojem ste kao saksofonist skloni?

-Po oblicima, da. Jer središnja tema moje kompozicije su stohastika i anti-stohastika. Ton zvuka, ton boje opisuju se numerički, kao frekvencija vibracije, valna duljina. Idealno za aktiviranje zvuka i boje s matematičkim načinom njihova opisa. A potom spajanje za dva izlaza, prikaza, doživljaja: vizualni spektar i zvučni spektar. Isti niz matematičkih kreacija.

Sljedeća diskusija vodi prema interpretaciji jednog stanja memorijskog zapisa u drugu vrstu zapisa: slika u zvuk, zvuk u sliku. Poštuju se uzance kontrapunkta, slaganje akorda, kao i digitalni zapisi vektorske i piksel grafike.

Tri su pristupa. Prvi je napisati algoritam za generiranje zvuka i čuti ga osjetilom uha. Potom taj digitalni zapis interpretirati kao sliku. Korekcije se izvode samo u dijelu programa za zvuk. Drugi pristup je izabrati sliku, crtež, te ju prilagoditi aktivacijama zvuka, izabrati prostor visine i širine frekvencija. Treći pristup počinje s izvedbom, sviranjem. To podrazumijeva ili svirati zadanu temu, ili improvizirati. Bogatstvo pripreme seže od solističkog nastupa pa sve do orkestralnog. Tu je i moj saksofon pa sve do dubrovačke ljerice.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp