Sead Alić – Na putu k veselom mrtvacu


Invazija na Ukrajinu (jer drukčije se ne može imenovati upad oružanih snaga jedne države na teritorij druge neovisne države) ima svoje opasne konzekvence za mir u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini. Većina interpretatora stanja u Bosni i Hercegovini već je naime zaključila da budućnost BiH umnogome ovisi o (ne)uspjehu Putinove invazije. To znači da se politički principi, dogovori i pravo, a još više sjećanja na zločine rata u BiH stavljaju na stranu, a da u prvi plan istrčavaju ratni huškači i navijači zaraćenih strana.

Bosanskohercegovački secesionisti rado bi na krilima Putinovog zrakoplovstva i s njegovim tenkovima prisajedinili Srbiji onaj dio Bosne i Hercegovine u kojemu je najviše masovnih grobnica, uglavnom grobnica Bošnjaka. Bio bi to konačni dovršetak priče o negiranju počinjenih zločina. Bio bi to (u njihovim očima) dokaz da je u korijenima svega ideja snažnija od morala, pravednosti, jednakosti ili mira. Ponovno miješanje karata i borbe za teritorij opravdale bi ono što nitko opravdati ne može – pokušaj da se istrijebi jedan narod.

Putin je još jedan sjajan izgovor za učinjene i skrivane zločine.

Opstrukcija bilo kakvog razgovora o genocidu u Srebrenici, pa i drugim zločinima u entitetu gotovo ‘očišćenom’ od Bošnjaka i Hrvata, pravilo je koje se slijedi poput naputaka akademika SANU-a. Poput djece koja ništa nisu napravila jer su stavila ruke na oči, sljedbenici etničkog čišćenja gromoglasno šute, ništa ne vide, ne čuju i ne odazivaju se na službene, znanstvene, prijateljske pozive. Ne može ih se dobiti na teorijske rasprave, teološka sučeljavanja, građanski dijalog.

U tome naravno ima i logike i dobre taktike. Bilo kakvo uzimanje učešća u razgovorima o onome što je činjeno za vrijeme ubijanja Bosne i Hercegovine, nužno bi sudionike razgovora dovelo u situaciju traženja obrazloženja za zločine. To bi vodilo i činjenicama o učinjenim zločinima. Činjenice bi tražile stav govornika o učinjenim zločinima. Sudjelovanje u razgovoru bio bi dakle početak urušavanja laži o ugroženosti, privrženosti cjelovitoj Bosni i Hercegovini i svim ostalim usputnim, sitnim i krupnim lažima.

Otuda šutnja.

Ona se prekida jedino u vrijeme verbalnih granatiranja koja nikada nisu prestala i koja su dokaz da rat u BiH još uvijek traje. Cilj verbalnih granatiranja je dovođenje protivničke strane u poziciju ukapanja u rovove i podizanja štitova.

Bitka za vlasništvo nad zemljom u Bosni i Hercegovini bitka je za tlocrte vojnih baza, aerodroma, mjesta za lansiranje raketa s ovakvim ili onakvim punjenjima. Sve je to dio plana koji je desetljećima pripreman i koji se na različite načine pokušava progurati. Nacionalne vođe su kupljene ili ucijenjene. Predsjednici u regiji pate od bijelih mrlja koje im onemogućuju da realno sagledaju stvari. Mediji su uglavnom pokupovani od političara ili velikih svjetskih korporacija…

Navijači, koji su nekada pripadali gradovima, nakon nacionalnih dresova, presvlače se u dresove religijskih hijerarhija. Pravoslavlje, katoličanstvo i islam tjeraju proletere svih zemalja da se odluče koga će služiti. Huntingtonova doktrina (prepisana iz spisa američke administracije) zarazila je cijeli svijet. Putin koji je bio najoštriji kritičar širenja demokracije ratom, i sam je preuzeo napadanu metodu. Krenuo je tenkovima u Ukrajinu uvoditi demokraciju i antinacizam!?

Od života običnog građanina danas manje vrijedi samo riječ. Potpuno obespravljena ona je svedena na igračku zbiljskih reality show programa trećerazrednih intelektualaca obučenih u ispeglana odijela s prestižnim markama kravata. Totalitarizam je na velika vrata ušao na svjetsku scenu. Nitko više nema moralno pravo bilo kome bilo što reći. A oni koji imaju što reći nemaju zapravo kome.

Bosna i Hercegovina svojevrsni je lakmus papir svjetskih tendencija. Na njenom teritoriju nije u pitanju samo cjelovitost jedne države. U pitanju je koncept opstanka uljuđenoga svijeta. U pitanju je opstanak ideje tolerancije kao minimuma uljuđene političke zajednice. U pitanju je mogućnost bilo kakvog političkog uređenja (neovisnog o mafijaškim organizacijama).

I tako, dok trojanski konji po Bosni granatiraju verbalno ljude željne mira i zajedništva, ključni ljudi europske zajednice koji imaju sve instrumente u rukama (ladicama) pišu dopise o neprimjerenosti odluka kojima se rastače tijelo Bosne, ali i uništava mogućnost uljuđene političke zajednice. Njima i Zapadu kao da nije stalo da prestane rat u Bosni i Hercegovini. Kao da se podgrijavaju podjele za konačnu, završnu bitku.

No, ako do nje i dođe, i bez obzira koliko će dugo trajati i koliko će živjeti veliki sljedeći rat; bez obzira koga će sve zahvatiti i koliko će smrti donijeti osvete koje će se činiti onima koji su se u prošlom ratu ‘svetili’ – ponovno će doći mir, a on će nužno donijeti  novi početak razgovora. Ako bude ljudi za razgovor.

Bez sile, trojanskih konja, bez borbe za osvajanje tuđih zemalja, bez sukoba religijskih hijerarhija, razgovarat će televizijske emisije jedna protiv druge. Bez nas.

Na putu smo k vječnom miru (ali ne onom Kantovom).

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp