Neka se nikada ne zaboravi – društvo u kojem živimo ni u snu nije pluralističko, kao što nije niti slobodno. Svaki sustav koji bespravno nadzire svoje građane nije slobodan, već totalitaran. Od postupne digitalizacije svega i svačega koja se provodi već godinama, doći će se do potpune digitalizacije i nas i svijeta u kojem živimo, što će rezultirati totalitarizmom novog doba kakvog ovaj svijet još nije vidio.
Digitalizacija našeg identiteta, pretvaranje ljudi u kodove, šifre, lozinke i pinove, sve je to već u tijeku. Digitalni svijet predstavljen je javnosti kao nešto benigno, samo po sebi razumljivo i, ono što je najvažnije – kao nešto što bismo svi mi trebali bezrezervno prihvatiti. To smo i učinili – prepustivši se bez imalo razmišljanja digitalizaciji svih naših osobnosti, kako bismo postali pijuni u rukama igrača šaha koji se više niti ne skrivaju iza zavjese. Ljudi koji se igraju s nama kao pijunima imaju jasno zacrtane i napisane ciljeve kojih će se, u to nemojmo sumnjati, vjerno držati.
Kineski lockdown koji se odvija u najvećoj svjetskoj vježbaonici ‘vrlog novog svijeta’, otišao je u krajnost i doveo do apsurda jer to što se tamo događa nema veze sa zdravim razumom. Ostatak svijeta sve to promatra, ali osim prosvjednih nota na državnim razinama i medijskih izvješća, ništa se bitno ne događa, jer nitko nema dovoljan utjecaj na tu zemlju. Oni su odlučili ići dalje. Pitanje je samo koliko će daleko kineske vlasti ići u ponižavanju svojih građana.
Želja vladajućih za nadzorom ljudi i shodno tome njihovom pokornom poslušnošću dovela je do toga da cijeli svijet svjedoči jednoj bolesnoj tiraniji koja se provodi zbog ‘opasnog virusa’. I, krivo mislimo ako mislimo da se sve to ne događa svima nama, jer svi mi dijelimo ovaj svijet, nismo odvojeni jedni od drugih. Svi smo mi dio čovječanstva, a kada jedan dio čovječanstva pati ili je gladan, niti ostatak čovječanstva ne bi smio slijegati ramenima.
No, svi znamo da empatije baš i nema i da većina ljudi gleda sebe i svoje interese i sve dok je njima dobro, ničija ih nesretna sudbina ne zanima. Misle kako su nedodirljivi i kako ih nevidljiva ruka nepravde nikada neće stići jer je nepravda namijenjena nekome drugome, a ne njima. Čini se kako u svijetu ima ljudi koji imaju imunitet na nepravdu, a kako su ga stekli to znaju samo oni. To je cjepivo njih zauvijek lišilo bilo kakvih briga koje velikodušno prepuštaju drugima, jer su cijepljeni ne samo protiv svih nepravdi ovoga svijeta, nego i protiv bilo kakve empatije.
Od empatije bježe kao od najgoreg virusa, kao vrag od tamjana. Jer da kojim slučajem u većini ljudi ima empatije, tada ne bi bilo gladi od koje ljudi svakodnevno umiru i sve se to prihvaća kao nešto sasvim normalno i uopće se o tome ne piše, niti ne govori. Svi ljudi koji nisu cijepljeni protiv nepravde svakodnevno su na vjetrometini sudbine koju im određuju oni ljudi što ih nepravde nikada neće niti okrznuti jer su se unaprijed cijepili protiv njih, putem članskih iskaznica političkih stranaka i članstvima u raznim tajnim i polutajnim lokalnim i globalnim društvima i organizacijama putem kojih se stječe taj imunitet.
Zaboravili smo da smo došli na ovaj svijet kako bismo postavljali pitanja, a ne kako bismo unaprijed imali odgovor na sve. U ‘Knjizi smijeha i zaborava’ Milan Kundera nas podsjeća kako glupost ljudi proizlazi iz toga što imaju odgovor na sve, dok je mudrost romana upravo u postavljanju pitanja i poticanju na razmišljanje. Pisac je taj koji podsjeća čitatelja da bi ovaj svijet trebao shvatiti kao jedno veliko pitanje.
Zato je tako lijepo vratiti se knjigama. One su tu da nam vrate pravo na naša pitanja. One su tu da nam vrate naše pravo da vjerujemo u misterij i čuda. U totalitarnom svijetu nema mjesta pitanjima, ne zaboravimo na tu činjenicu. Totalitarni svijet ima odgovor na sve i ne dozvoljava nikome da ga propituje. Svatko tko postavi bilo kakvo pitanje u totalitarnom društvu i tko se usudi vidjeti svijet svojim očima nasuprot očima sustava, bit će proglašen ludim.
Kada je Don Quijote (‘Don Quijote’, Miguel de Cervantes Saavedra) otišao u svijet, taj se svijet pred njegovim očima pretvorio u misterij jer ga je on takvim vidio i zamišljao, ne mareći zbog činjenice da je bio lud za mnoge ljude. On je vjerovao da su obične krčme začarani dvorci, a mlade seljanke prelijepe princeze. Vjetrenjače su za njega bili divovi koje su poslali zli čarobnjaci. Seljanka iz susjedstva za njega je bila Dulcinea del Toboso, prelijepa djevica kojoj je on zaklet u ljubavi i odanosti.
Svijet je onakav kakvim ga mi vidimo i doživljavamo. Tu smo kako bismo ga vidjeli svojim očima i kako bi naš život imao smisao. U protivnom, ako se prepustimo stihiji i slijepoj poslušnosti sustavu, sve gubi smisao. I, zato, ne dajmo nikome da nam oduzme pravo na naše viđenje svijeta, na našu maštu i snove. Čuvajmo ih kao najsvetije blago.
„Potrebno je tako malo, tako beskrajno malo, pa da se čovjek nađe na suprotnoj strani granice iza koje sve gubi smisao, i ljubav, i uvjerenje, i vjera, i povijest. Čitava tajna ljudskog života počiva u tome što se odigrava u neposrednoj blizini te granice, čak i u izravnom dodiru s njom, što je od nje udaljen ne kilometrima nego tek jedan milimetar.“ , piše Milan Kundera u ‘Knjizi smijeha i zaborava’. Tanka je ta granica između svjetova borbe i predaje. Ta spoznaja neke će ljude motivirati da ustraju u borbi za svoje snove, a neke nažalost prepustiti stihiji. No, ne bojmo se tog milimetra, već mu pokušajmo odolijeti.
Ovo je licemjeran svijet satkan od laži. Diči se slobodom koje nema. Diči se pravednošću koje nema. Hvali se brigom za zdravlje ljudi dok ljudi umiru od gladi. Hvali se brigom za okoliš kojeg svakodnevno i sustavno zagađuje na stotinu načina, uništavajući pritom zdravlje ljudi i svih ostalih živih bića na planetu.
Pogledajmo samo koliko hrane veliki trgovački centri svakoga dana bacaju na kraju dana. Zar to nije sramotno – znati da je netko negdje na svijetu gladan i gledati ogromne količine neprodane hrane koja se baca? To je kapitalizam – želja za profitom pod svaku cijenu, trčanje pohlepnika za novcem, pa makar pola robe na kraju dana bilo bačeno, ali bitno je da se tom robom pokušao izmamiti novac od kupaca.
Ovaj svijet zanimaju samo kupci roba, proizvoda i usluga. Svatko tko nema status kupca, jer nema sredstava za život nije zanimljiv kapitalistima i stavlja ga se u ladicu za otpis. U bliskoj budućnosti sve će više zanimanja biti povjereno robotima i sve više ljudi smješteno u ladice za otpis u kojima će biti primorani čekati milostinju u obliku jedinstvenog dohotka jer više neće imati primanja koja su do jučer imali. Živjet će na digitalne bonove koje će moći trošiti u određenim limitiranim rokovima koje će im određivati vlastodršci i to na one potrepštine koje će također biti određene kao jedina roba koja se može kupiti na bonove. Distopija, dakle, više nije tako daleko. Ona je tu, pred vratima.
Sjetimo se Noama Chomskog koji je rekao: “Smiješno je govoriti o slobodi u društvu kojim dominiraju ogromne korporacije. Kakva je sloboda unutar korporacije? To su totalitarne institucije – primate naredbe odozgo i možda ih dajete ljudima ispod sebe. Slobode je u korporacijama otprilike koliko i pod staljinizmom.”
Vlast koja nadzire građane, nagrađujući ih za poslušnost i kažnjavajući ih za neposlušnost, koja kontrolira gospodarstvo, koja se upliće u potrošnju građana i koja ne dozvoljava slobodu medija i govora te po potrebi koristi i rigorozne mjere i pravila, kao i neizbježan teror koji ide u paketu s tim pravilima, a koji provodi putem službene i tajne policije i poluvojnih organizacija je totalitarna vlast koja nema veze s pluralizmom i pravnom državom u kojoj bi se građani trebali osjećati ugodno, sigurno i zaštićeno. Na sigurnom smo putu prema totalitarizmu kakvog ovaj svijet još nije vidio.