Savjet za nacionalne manjine politički je laboratorij u kojemu se razvija inženjering razbijanja nacionalnih manjina u udruge, folklorne grupe, grupe za šahovske turnire, redakcije za objavljivanje fotografija manjinaca za stolovima punim nacionalnih delicija.

Savjet za nacionalne manjine služi, kao i svaka kafkijanska birokratska struktura, da onemogući ono što bi trebala omogućiti.

Savjet ne savjetuje nacionalne manjine kako bi netko naivan mogao pomisliti. Savjet savjetuje saborske zastupnike nacionalnih manjina kako da onemoguće svaku mogućnost jedinstvenog nastupa neke nacionalne manjine, a posebno da se onemoguće zajedničke akcije.

Savjet zna odgovoriti na svaku kritiku pa će nas i nakon ovog teksta zasuti brojkama (koje nažalost samo dokazuju da brojevi podnose svaku interpretaciju).

Savjet naime zna da je betoniranjem srpskih zastupnika u Saboru otvorena mogućnost Udruženog zastpničkog pothvata kojim se nacionalne manjine discipliniraju, a u Sabor iIi oko njega dovode neprepoznatljivi, šutljivi, potkupljivi, nerijetko ucijenjeni ili korumpirani, bezidejni i bezopasni – budući suradnici vlasti.

Savjet savjetuje vlast kako financijski motivirati što više predstavnika nacionalnih manjina, posebno Bošnjaka, da se ‘bore’ za zastupničko mjesto (rezervirano inače za albansku kandidatkinju). Nitko naravno Bošnjacima nije kriv što nasjedaju na igru. Ali netko Predsjedniku vlade mora reći da mora pod hitno ukinuti Savjet za nacionalne manjine jer je sada već očigledno da je on produžena ruka najveće stranke odlučne da ima svoje vlastite nacionalne manjine. Točnije, članove nacionalnih korpusa, dovoljno ‘fleksibilnih’ za izborni inženjering za Klub nacionalnih manjina u Saboru.

Učiniti manjinu  još manjom i onemogućiti artikuliranje zajedničkih stavova, posao je Savjeta, a realizira se provjerenim načinima. Jedan od njih je (dovedimo stvar do apsurda) skrb Savjeta za one manje sposobne, netalentirane ili potpuno nekompetentne. Njih se financijski najviše pomaže. Tako se (uzimam primjer Bošnjaka jer tu situaciju najbolje poznajem) godinama daje gotovo tri puta više novca proizvođačima nacionalnog časopisnog kiča nego grupi s relevantnim kulturnim i znanstvenim projektima. Tajna je naravno u budućim izborima i pripremi benignih spodoba da im se financira programirano neuspješna kampanja za njihov programirano neuspješni pokušaj ulaska u Sabor.

Na godišnjim sastancima Savjeta s predstavnicima nacionalnih manjina, agenda je postavljena tako da zastupnici u prvom dijelu ispričaju svoje priče i nestanu. Predstavnici manjina probleme mogu iznijeti pred činovnicima laboratorija koji na sve odgovaraju floskulom da je nemoguće jer nema političke volje. Naravno da je nema kad je otišla izvijestiti Hrvatsku nadležnu zajednicu da je eutanaziran još jedan pokušaj da netko – postavi pitanje.

Hrvatska nadležna zajednica brine za svaki glas. Da se slučajno ne dogodi užas da neki manjinac glasa ‘nenadležno’ brinu se srpske postrojbe u Saboru. Njihova suradnja s Vladom rijetko se razotkrije u pravom svjetlu. A i kad se razotkrije onda se zlouporaba položaja tumači kao briga a svoju nacionalnu manjinu. Tako je vjerojatno i albanska zastupnica tumačila popravak privatnog automobila sredstvima iz proračuna – brinula se jadna za Albanca automehaničara. (Zabavljena popravljanjem vlastitog automobila sredstvima iz proračuna, naša zastupnica nije se odazvala pozivu da dođe u BNZ u Ilicu 45. Nije naravno niti samoinicijativno došla. Zna da bi je čekala pitanja na koja ne bi znala odgovoriti.)

No kada je riječ o Savjetu i njegovoj politici financijskog diskreditiranja kvalitetnog rada treba jasno reći: Nema u toj priči naravno ni Albanaca, ni Srba, ni Bošnjaka. Riječ je o odrođenim potkupljivim  Kafkinim zemljomjerima i savjetnicima koji sjede iza uvijek zatvorenih vrata. Ta vrata jesu tu za nas ali na vratima piše: Ako kucate na vrata poslat ćemo vam poreznu inspekciju s unaprijed napisanim zaključkom o propustima.

Vlada RH izgleda želi da je savjetnici svojim savjetima vode u još jednu dimenziju korupcije i kriminala. Za razliku od toga ja joj predlažem ukidanje Savjeta za nacionalne manjine, ali i ukidanje sufinanciranja nacionalnih manjina. Ionako je to novac kojim se kupuju nesposobni. Čemu čitava igra ako joj je cilj samo programiranje izbora manjinaca.

Čemu postojanje Savjeta koji ne zna da se s istom financijskom potporom ne može napraviti i šest i dvanaest brojeva? Čemu savjeti ekipe u kojoj je osoba koja praktički sama sebi dodjeljuje gotovo trostruko više od sredstava sličnog časopisa druge udruge (a da pritom iz godine u godinu ne realizira sve predložene i financirane brojeve). Čemu ime Savjet kad je očigledno riječ o instituciji političkog inženjeringa koji se provodi trgovinom sredstvima poreznih obveznika?

Pitanja su naravno retoričke prirode jer se zna sve.

Za ove teze ne odgovara nijedna manjinska udruga u Hrvatskoj niti portal/i koji će ovaj tekst objaviti. 

Ovo su stavovi autora teksta koji unaprijed pristaje na sve konzekvence.