Naša se borba za istinu i pravdu nastavlja, unatoč želji cenzora da uguše naš glas

Naša se borba za istinu i pravdu nastavlja, unatoč želji cenzora da uguše naš glas

Što je cenzura doli strah od istine? Kako vidimo iz priloženog, taj se strah iz dana u dan sve više pojačava. No, što je veća cenzura, to je još veća i motivacija svima koji tragaju za istinom da nastave rušiti barijere cenzora svim mogućim sredstvima. Istina će uvijek naći svoj put, unatoč svim njihovim ogradama, zidovima, barikadama i ostalim barijerama. Borba se nastavlja iz dana u dan. Borba protiv nepravde i laži. Borba za istinu i pravdu, za dostojanstvo i slobodu svakog čovjeka.

Cenzori ne vole da ih se tako naziva. Oni tvrde da oni nisu cenzori. Nego što su? Dobrotvori? Vlasnici neke tamo propisane i naručene istine koja nije ništa drugo nego laž? Dovoljno je znati za koga rade i tko ih plaća i sve nam je odmah jasno. Ti ljudi nemaju baš nikakve veze s traganjem za istinom.

Oni su tu da uguše glasove istine i svih onih ljudi koji tragaju za njom, koji žele znati istinu o svijetu u kojem žive, a ne hraniti se zapakiranim lažima vodećih režimskih medija koji su se pretvorili u najobičnije PR službe vlada i korporacija te objavljuju strogo kontrolirane vijesti po narudžbi onih koji ih financiraju.

Čisto nam ih je žao kad vidimo da u biti nemaju više što niti objaviti. Sve što se događa u svijetu iza zavjesa njima je zabranjeno objaviti. Primjerice, o Pfizer skandalu u mainstream medijima nije bilo ni riječi. Zar to nije čudno?

Počeli su se čak boriti i za klikove, pa se njihove objave dijele po Facebook grupama, iako su izdašno plaćeni od strane sustava, korporacija i donatora, ali nije im dosta, pa hoće i klikove, svaka im čast. Najedu se, pa još nakon svakog obroka traže mrvice po stolu.

Pitamo se – kako to da cenzori imaju pik samo na određene alternativne medije… Interesantno je to primijetiti. Jer, gle čuda, neke alternativne medije ostavljaju na miru da čine što god ih je volja, pa se pitamo – kako je to moguće?

Zaključujemo vrlo brzo o čemu se radi, jer stvari su u biti vrlo jednostavne – svi oni mediji koje cenzori ostavljaju na miru – nisu pravi alternativni mediji, već lažni alternativci. Ako ih sustavni cenzori ni na koji način ne demonetiziraju, znači da su dio sustava – jer sustav želi da opstanu.

Alternativni mediji su neovisni mediji na koje ni cenzori, ni vlade ni korporacije ne mogu utjecati ni na koji način. To su danas jedini alternativni mediji. Svi ostali koji se diče tim nazivom, a cenzori ih iz nekog razloga ostavljaju na miru, ne mogu se dičiti tom časnom titulom alternative. Čim ih cenzori časte nekontroliranom distribucijom sadržaja u virtualnom prostoru, znamo da su i oni dio sustava, a ne glas istine i slobode.

Primjerice, naša vijest biva zamračena od strane notornog i raskrinkanog Faktografa, a ta ista vijest u petnaest drugih tzv. alternativnih medija biva ostavljena na miru i dijeljena posvuda po virtualnom prostoru. Interesantno, zar ne?

Nas se kontinuirano sprječava u korištenju alata na Facebooku, stranica Epohe na Facebooku je konstantno zabijena na dno, pa naših petnaest tisuća pratitelja ne dobiva nikakve informacije o našim objavama, stoga smo se prebacili na Telegram i sada tamo komuniciramo s našim pratiteljima, kao i na društvenoj mreži VK, jer na tim platformama još uvijek nema zloglasnih cenzora.

Cenzori mogu činiti što god ih je volja, ali neka znaju da će istina uvijek naći svoj put i da nas svojim mračnim djelovanjem neće uspjeti demotivirati u našem radu. Naprotiv. Svakim je danom naša motivacija još veća, a naša želja da ustrajemo u borbi za istinu i pravdu još snažnija.

Svjesni smo toga da je ovaj život vječna borba između dobra i zla i znamo da ćemo putem života sresti ljude koji će željeti biti naši prijatelji, kao i one koji će nas zvati da im budemo neprijatelji. Imamo vremena za prijatelje, ali ne i za neprijatelje.

Ne želimo na wannabe neprijatelje trošiti naše dragocjeno vrijeme. Oni svako malo pokušavaju dozvati nas u zonu neprijateljstva, zovu nas da se i mi počnemo ponašati kao neprijatelji, ali nećemo to i ne želimo. Ne trebaju nam neprijatelji. Uzalud se trude svim silama, no neće im uspjeti, jer u tome ne vidimo ništa poticajno, ni kreativno. U životu je najgluplje pristati biti nečiji neprijatelj, samo zato jer bi ta osoba to htjela. Netko te izabere za neprijatelja i zove te da mu to budeš, a ti reci – ne hvala, ne trebaju mi neprijatelji.

Kome trebaju dosadni neprijatelji? Neprijateljstvo je negativna, razarajuća, destruktivna energija koja nikome ne donosi ništa dobro. Jedina dobra stvar u tim jadnim ljudima koji su očito ispali vragu iz torbe i koji drugima čine zlo jer drugačije niti ne znaju, nadajući se da će im oni uzvratiti istom mjerom je da u njima i njihovu vražjem djelovanju pronađemo motivaciju i snagu za nastavak našeg puta kojim smo krenuli.

Tako je bilo do sada i tako će biti i dalje. Zli ljudi mogu nam dobro doći kao gorivo i snaga za nastavak našeg puta. I ništa više od toga. A, oni neka nastave činiti zlo, jer takva im je karma, zato su poslani na ovaj svijet. No, morali bi znati da nitko nije impresioniran onime što čine, u to smo uvjereni. Naprotiv. U konačnici najviše štete samima sebi. Oni su društveni korov kojega niti jedno povijesno razdoblje nije bilo pošteđeno, pa eto, to ne možemo biti ni mi. Vrag očito uvijek mora imati svoje poslanike na Zemlji.

Svaki je novi dan jedna naša nova pobjeda. Tako i živimo. Dan po dan. Korak po korak. Sretni smo što smo svakim danom bogatiji za ponekog prijatelja i dobrog čovjeka koji prepoznaje i cijeni naš trud i rad. Beskrajno smo zahvalni svim našim dragim prijateljima koji nas podržavaju i koji kao i mi vjeruju u slobodan svijet ravnopravnih ljudi, bez okova, lanaca i virtualnih zatvorskih rešetki moćnika. Uz dobre ljude i prave prijatelje svaki je dan ljepši, a naša srca bogatija. Bolji svijet je moguć. Ne vjerujmo onima koji nas žele uvjeriti u suprotno.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp