Kako god smo odlučili živjeti i zbog kojih god razloga, svaka odluka nosi svoje posljedice. Neke od njih nisu baš ugodne, a neke jesu, no u svakom slučaju posljedice mogu biti vrlo poučne i imamo sposobnost sve što se događa pretvoriti u korist svog rasta i razvoja Cjelokupnog Bića.

Ne tako davno prije živjela sam život u kojem sam percipirala samo njegovu površinu i reagirala sam na tu površinu. U svojoj unutrašnjosti osjetila sam neke procese koje nisam znala imenovati, kojih sam se plašila, s kojima nisam znala što bih niti kako bih si pomogla (čitajte: „kako bih ih maknula iz sebe“), a bili su mi neizdržljivi pa sam tražila i naučila načine kako da tu neizdržljivost potisnem iz svjesnog uma. U svojoj unutrašnjosti identificirala sam se za površinu misaonih, emocionalnih i fizičkih procesa, bez da sam imala ideju i shvaćala što se u pozadini tih procesa nalazi i koja je poanta svih tih iskustava.

Primjećujem da mnogi ljudi i dalje žive vjerujući da je percipirana površina života jedino što postoji, a možda ste i sami u toj fazi svog razvoja. I ako jeste, nema apsolutno ništa loše u tome, ali niti ništa dobro. Tako jednostavno jest. Shvaćanje da je tako kako jest je točka u kojoj možemo postati svjesni mogućnosti različitih izbora i zbog toga je jako važno biti brutalno iskren sa sobom. Jedan od izbora je nastaviti kao i do sada, jedan od izbora je naučiti nešto o tome što se događa ispod percipirane površine te nešto poduzeti po pitanju promjene toga. Jedan od izbora je nešto pročitati, razumjeti pozadinu površine na mentalnoj razini, ali ne i na razini s one strane fizičkih osjetila, na razini koju je toliko teško opisati riječima i tako se zarobiti u iluziji „prosvijetljenosti“ ili „stručnosti“. Ta razina se ne shvaća našim umom, već iskustveno i doživljajno. Svatko bira hoće li i u kojoj mjeri ono što razumije umom zaista i spustiti na osjetilni i doživljajni nivo. Spuštanje na osjetilni i doživljajni nivo ne ide kroz vizualizaciju, mantranje i slično, već kroz osjećanje svega što se nakupilo u fizičkom i energetskom tijelu, kroz vježbanje upravljanja energijom.

No, ovaj tekst nije ovdje kako bi opisao riječima ono što se uči iskustveno (za to postoje individualne i grupne iskustvene usluge). Ovaj tekst je ovdje kako biste dobili uvid u obrasce i posljedice življenja života kroz percipiranje površine života i reagiranje na tu površinu te posljedice življenja života kroz percipiranje i shvaćanje onoga što se nalazi ispod te površine.

I tu razliku možda je najbolje približiti kroz ono što se događa u međuljudskim i bližim odnosima (bez obzira na vrstu odnosa, važno je da su odnosi bliski). I opisat ću ovo kroz primjere iz vlastitog života, s naglaskom na obrasce jer drugi ljudi mogu prepoznati sličnost kroz pozadinske obrasce, a ne kroz konkretne priče (iako nekad može i kroz konkretne priče).

Dakle…

Prvo je važno razumjeti i imati na umu kako smo svi, ali doslovno svi na nekoj razini ranjeni, traumatizirani, stresirani, šokirani u nekom intenzitetu. Neki više, neki manje, ali te usporedbe su apsolutno nevažne. Važno je gdje smo mi kao pojedinci u odnosu na sebe sada zbog tih rana te želimo li ostati na tom mjestu još neko vrijeme ili možda čak do kraja života. No, podsjećam… Svaka odluka nosi posljedice.

Kada sam upoznala sadašnjeg muža (prije 12 godina), već sam bila u fazi da mentalno razumijem pozadinu priče, ali i dalje sam percipirala površinu priče kod drugih i reagirala na površinu priče kod drugih iz vlastite neugode, nemoći i neznanja što se događa u mojoj unutrašnjosti i što da s time radim, a imala sam povratnu informaciju izvana da ljudi percipiraju samo moju površinu priče, ali ne i sve ono što unutar sebe osjetim, što me guši, što me tišti, brine, plaši, frustrira, raduje…

U toj fazi baš smo se mnogo svađali. Kao da smo pričali različitim jezicima, a ne hrvatskim. On meni kaže jedno (ili nešto napravi) zbog nečega što osjeti u svojoj unutrašnjosti (što također sam ne razumije i ne zna što bi s time, a tada nije znao niti reći kako se zaista osjeća), a ja to protumačim na neki deformirani način, nađem se uvrijeđena i povrijeđena, zbog čega osjetim unutar sebe ono što ne razumijem i ne znam što i kako s tim, što pokrene lavinu riječi koje zapravo ne mislim, ali izađu iz mene, a onda on reagira samo na riječi koje čuje, bez da razumije i uopće ima u primisli da je u mojoj unutrašnjosti neka rana koja boli i iz koje reagiram. I takvim pristupom samo smo svoje potisnute rane izvlačili na površinu.

I ne, u tim trenutcima nije bilo nimalo lijepo. N I M A L O. Često sam razmišljala o prekidu, govorila da meni to ne treba u životu, da zavrjeđujem bolje, da je on taj koji treba raditi na sebi, jer ja sam ipak bila odličan student socijalne pedagogije (i „pokupila sam svu pamet svijeta o ponašanju i komunikaciji zbog toga“ – moš mislit).

No, budući da sam oduvijek u sebi osjetila da u načinu na koji funkcioniram sama i ljudi oko mene, da u obrazovanju, kulturi, religiji, načinu odgoja „tu nešto smrdi“, istraživala sam što to smrdi. Odlučila sam to shvatiti i shvaćanje se postepeno (i iz moje perspektive prvih 8 – 9 godina) vrlo sporo odvijalo, a nakon ulaska u svijet podsvijesti i energije se jaaaaako ubrzalo.

Posljedice gore opisanog percipiranja površine životnih situacija i reagiranja na njih su uvijek frustracija, bijes, tuga, nemoć, osjećaj manje vrijednosti, nisko samopouzdanje, razočaranost, nepovjerenje, ali to sve se zbog lakšeg nošenja s tim energetskim teretom lako pretvara u vrlo egoistično, egocentrično površinsko ponašanje, površinsko uvjerenje kako „radimo na sebi“, kako smo mi samo „svjetlo i ljubav“, kako smo „prosvijetljeni“ (ili jako „stručni“), a iza svog tog površinskog uvjeravanja sebe i drugih da je to istina, zapravo leži nešto s čime se ljudi u toj fazi svog razvoja ne znaju nositi, ne znaju kako transformirati, kako se toga osloboditi.

I jedini način za oslobađanje i transformiranje tog unutarnjeg tereta je učenje i iskustveni rad s energijama i različitim unutarnjim procesima. To se doduše može postići na jako puno načina, kroz jako puno različitih tehnika, ali svaka tehnika će dati okvir da si pomognemo do granica tog okvira, a onda imamo izbor zapeti u tim granicama ili ih ponovno proširiti.

Kad se jednom počne u odnosu i komunikaciji zapažati i razumjeti u prvom redu ono što se događa u nama samima, tada počinjemo vidjeti ono što se fizičkim očima ne vidi, čuti ono što se fizičkim očima ne čuje, a što se događa u pozadini površine priče u koju gledamo fizičkim očima i koju slušamo fizičkim ušima. Tada je moguće reagirati na površinu priče ili reagirati na pozadinu površine priče.

Već neko vrijeme biram u velikoj većini slučajeva (jer svatko ima bolje i lošije dane pa se posklizne čovjek u „stare“ načine funkcioniranja) reagirati na pozadinu površine priče, a posljedice su više mira, radosti, nježnosti i poštovanja prema sebi i svom mužu.

Jednostavno i sebe i njega vidim na drugačiji način i čujem na drugačiji način. Prepoznajem npr. ljutnju koju pokušava potisnuti, a onda je nježno pitanjem potaknem da se izrazi te da tako i on sam i ja čujemo što se zapravo nalazi u pozadini površine neke reakcije/odluke. Tako stvaram siguran teren da oboje skinemo maske, da jedno pred drugim budemo slomljeni i ranjeni, ali i da prepoznamo snage u sami sebi i onom drugom. I divno je moći se raspasti bez pretjerane drame, pokušaja glumatanja snage, zaista reći kako se osjećam, zaista reći da nekad ne znam kako dalje i onda samo plakati u zagrljaju s osjećajem punog prihvaćanja s njegove strane da je to samo faza, da je samo važno da me čuje, da mi dozvoli da budem, da izbacim to iz sebe i tako napravim prostor za vidjeti nove mogućnosti i rješenja.

I da bih živjela tu transformaciju u odnosu sama sam krenula učiti, istraživati, ići na tretmane, raditi tretmane na sebi… Drugim riječima, sama sam se pobrinula da mentalno shvaćanje spustim na iskustveni i doživljajni nivo. I nisam ja posebna. To možemo svi, ali nitko drugi osim vas ne može se pobrinuti za vaše vlastito iskustveno i doživljajno shvaćanje pozadine površine životnih situacija. I ako nemate sreće da se ta sposobnost razvijala kroz odgoj i obrazovanje, tada vrlo vjerojatno u nekoj fazi razvoja trebate neku iskustvenu edukaciju/radionicu ili individualni rad s nekim tko je već došao u fazu iskustvenog i doživljajnog shvaćanja pozadine površine životnih situacija.