Prije nego što sam napunio 57 godina života na zemlji, napisao sam: Za povijest i svemir nebitno. Za mene, moje bližnje i Boga – bitno.

Vrijeme i prostor su ravnodušni na naše postojanje. Priroda. Ili možda nisu? Dio su našeg psihičkog i fizičkog ustrojstva i percepcije. Smrću izlazimo iz toga kruga u vječnost. Paradoks kojeg ateisti ne razumiju iako mu se potajno nadaju. Da nešto iza postoji.

A nama koji vjerujemo, iskustvo govori da nema ničega na ovoj zemlji bez sjene. Sve što se rodi, rodi se kao tajna koja se otkriva, nikada do kraja. Ne zato što se Bog igra skrivača s nama, nego su zagonetke života, umiranja i rađanja toliko zaumne i začudne da bi bile trivijalne ako bi ih ljudski um mogao sve staviti u svoje silogizme, algoritme i jednadžbe.

Kakav bi to Stvoritelj bio čije bi sve tajne jedno stvorenje moglo dokučiti? A i zašto bi? O da, ja jesam za to da ih pokušamo dokučiti koliko nam je dano, čovjek je stvorenje duha, uma i srca. Ali bilo bi preglupo kad bi poput suvremenih scijentista htjeli sve tajne dokučiti. Ne samo da je glupo nego i oholo misliti da možemo sve saznati. Da možemo iscrpiti svijet tajni i brati s drva života ili rastrgati posve drvo spoznaje dobra i zla.

Kakav bi svijet bio bez začudnih tajni? Jedan inverzirani paradoks: totalitarni svijet. Sve se mora znati/saznati. Kontrolirati. U čemu je paradoks? Pa u tome što svaki totalitarizam mora imati svoje mračne tajne. Svijet laži je izvrnut svijet. Sve se mora nadzirati, a istina je skrivena kao tajna pod velom laži koja se predstavlja kao surogat istine.

Istodobno, tajna života i smrti skriva se i otkriva u otajstvu Boga u čovjeku. Ne u Umjetnoj inteligenciji koja će sve bolje oponašati ljudsko mišljenje. Ali kakvo mišljenje? Podatkovno, algoritamsko, matematičko, artificijelno, dakle, bez duše. A ima li nečeg jezovitijeg nego mišljenje bez duše i srca ili umjetno jastvo, umjetno “sebstvo”, umjetna svijest, mehanička, kompjuterska, kvantumska, kako god je nazvali?

No paradoksima nema kraja: i Umjetna će inteligencija kad “odraste” i postane punoljetna, otrgnuti se roditeljima i imati svoje nedokučive tajne. Ali nikada, baš nikada neće moći osjećati, voljeti, biti empatična, jer to može samo stvorena od Boga živa duša. Mi ćemo razgovarati s vlastitim frankenštajnima. U početku će biti simpatično i zabavno mnogima, kasnije može postati noćna mora kao u filmu “Odiseja 2001.”

Moja generacija premošćuje jednu nezapamćenu epohu. Rođeni smo 1966. godine kad je svijet još bio staronormalan. Da bi prešli put do sveopće digitalizacije, a uskoro i kvantne tehnologije i metaverzuma, “proširene stvarnosti” čije nas utvare čekaju da se s njima družimo.

Kroz moj životni vijek raspalo se sve tradicionalno što još pamtim kao toplo i ljudsko. Pa ipak, nisam od onih koji se predaju i podižu bijelu zastavu pred ijednom epohom, ma koliko prevratnička ili revolucionarna bila. Puno toga nam je Bog dao što bismo mogli naučiti koristiti na dobrobit čovjeka. Milost, empatija, ljubav – to nije naša slabost nego prednost.