“Priznajem, bojim se.

Jako, ali ne onoga čega mislite.

Ne virusa, ne bolesti, ne smrti.

Bojim se straha drugih i načina na koji se on u ovo ludo doba širi, baš poput pandemije i manifestira u vidu najgorih ljudskih poriva i najnižih primarnih strasti.

Bojim se otuđenja ljudi jednih od drugih, toga što se izraz socijalna, umjesto fizička distanca prihvatio kao normalno i što nitko u tome ne vidi ništa strašno.

Bojim se onih koji su maske prihvatili, ne kao nužno zlo, već kao modni detalj i sastavni dio svog autfita.

Bojim se onih koji bi ti glavu odrubili kažeš li bilo što protiv onoga što nam svakodnevno, već mjesecima serviraju na televizijama i u mainstream medijima. Onih koji te anatemiziraju samo zato jer želiš misliti svojom glavom i odlučuješ svojim razumom.

Bojim se onih koji više vjeruju nečijim tuđim tvrdnjama, nego vlastitim očima i onih koji dopuštaju da im te tuđe tvrdnje izgrađuju njihove vlastite stavove bez kritičkog mišljenja.

Bojim se onih koji se toliko panično boje smrti, da su spremni ostatak života provesti u izolaciji i nikada više ne zagrliti bližnjeg svog.

Bojim se odsustva ljudskog duha, logičke, povijesne i mudrosne perspektive, odsustva sagledavanja šire slike stvarnosti, nepoimanja tako očigledne igre koja se s viših instanci igra ljudskim dušama i slobodama, poput partije šaha u kojoj kraljica juri preostale pijune po šahovskoj ploči, a oni bježe jedni od drugih, umjesto što bježe od nje, ne daj Bože da joj se suprotstave čak.

Bojim se onih koji slijepo i olako prate pravila, naredbe i zapovijedi i prihvaćaju svaki oblik “novog normalnog”, kao da nikada prije toga ništa drugo nije postojalo. Oni će prvi sutra na zapovijed slobodno krenuti jedni protiv drugih da bismo preživjeli i “hladno zapucati na bližnjeg svoga”, jer – “tako je rečeno na televiziji i to je sasvim ok”.

Bojim se ovog je*enog, tupavog, naivnog i povodljivog svijeta koji ne razumije da sloboda nema cijenu i da se jedino umno, duhovno i fizički slobodan čovjek može izboriti sa svakim neprijateljem koji ga ugrožava, bio on makroskopske ili mikroskopske veličine i da samo život koji se živi slobodno vrijedi živjeti i da, ako i treba umrijeti, samo smrt u težnji za slobodom i uspravnog stava, a ne u okovima i na koljenima, je smrt dostojna čovjeka.

Bojim se onoga u što se ljudi, pod naletom straha za vlastiti život, pretvaraju, a svakako ćemo svi jednog dana umrijeti.

Zbog toga moj je izbor umrijeti kad god i od čega god, kao čovjek, a ne kao uplašena zvijer s izbuljenim očima i brnjicom na ustima.

Ovako sam govorio na početku ovog ludila, ovako govorim sada i ovako ću govoriti zauvijek u budućnosti, kakva god kuga, atomska apokalipsa ili vanzemaljska najezda udari na čovječanstvo ili pak neka sumnjiva pandemija u kojoj je stopa smrtnosti ispod 2%, a zbog koje smo svijet izokrenuli naopačke.

Zbog toga što smo odgovorni i savjesni?

Ne.

Zbog toga što smo p*zde.

Generacija njonjavih, krhkih, konformističkih, razmaženih i preplašenih pahuljica koja nije dostojna ni nos obrisati svojim precima koji su jurišali svojim tijelima i na bajonete i na bunkere i na viruse, da bi nama izgradili ovaj divni, spokojni svijet koji sada rušimo svojim strahovima i fiks idejama.

A vi slobodno sada izvolite, počnite me gađati stolcima, stolovima, statistikama, strahovima i svojim čuvenim dušobrižničkim epopejama.

Evo me.

Tu sam za vas.

Stojim mirno i uspravno i neću se braniti.

Evo vam prilika samo danas, jer već od sutra – nastavljamo s glazbom.”

Julian Assange, 2021.

S engleskog prevela Dubravka Ritz.