Poslušnost se može definirati kao izvođenje neke radnje, ne zbog osobne želje ili motiva, već prema uputama i naredbama autoriteta. Poslušnost može biti vrlo korisna u određenim okolnostima, poput odnosa između djeteta i roditelja ili u poštivanju zakona koji sprječavaju agresivne radnje, kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može rezultirati najbrutalnijim ishodima.

Povijest nam pokazuje da ljudi imaju snažnu sklonost pokoravanju onima na pozicijama moći. Freud je to lijepo rekao: “Nikada ne treba podcjenjivati ​​snagu čovjekove potrebe za poslušnošću.”

Ali, postavlja se pitanje – Mora li čovjek i u najmanjoj mjeri prepustiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto svaki čovjek ima savjest?

“Zar nije ljudski najprije biti čovjek, a tek onda poslušnik? Jedina obveza koju imam je da u bilo koje vrijeme učinim ono što smatram da je ispravno.” Ove riječi napisao je

Henry David Thoreau (1817-1862), američki pisac, filozof, borac protiv poreza, kritičar razvoja, povjesničar i vodeći transcendentalist, u svojem poznatom djelu “Građanski neposluh”, izražavajući osjećaj koji je danas, za većinu ljudi, gotovo izgubljen.

U osobnoj domeni, sasvim je normalno koristiti svoju savjest u svrhu procjene moralnosti i ispravnosti neke radnje, ali kada je riječ o onome što od nas zahtijeva vlada, to je obična norma, bez puno promišljanja i uz neupitnu poslušnost.

Iako je sklonost poslušnosti zasigurno istaknuta osobina čovjeka, uvijek postoji nekoliko hrabrih pojedinaca koji su pred korumpiranom moći spremni ustati i odbiti biti poslušni. Oni koji imaju hrabrosti ne poslušati, nisu samo zaštitnici slobode, oni su, prema Frommu, pojedinci koji pokreću društvo:

“Čovjek se nastavio razvijati djelima neposlušnosti. Ne samo da je njegov duhovni razvoj bio moguć samo zato što je bilo ljudi koji su se usudili reći “ne” moćima koje su u ime njihove savjesti ili njihove vjere donosili odluke, već je i njegov intelektualni razvoj ovisio o sposobnosti neposlušnosti, neposlušnosti autoritetima koji su pokušali ušutkati nove misli i autoritetima davno utvrđenih mišljenja koji su promjenu proglasili besmislicom.” – Erich Fromm.