Ova alegorijska figura koja je u javnom diskursu prihvaćena u okviru pojma ‘Platonove špilje’, sjajna je misao velikog filozofa koja nam o vječito aktualnim temama koje su od vajkada zaokupljale čovjeka – svijetu slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću – govori daleko više od brojnih filozofskih rasprava i knjiga napisanih na tu temu.

Platon nas poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni, a koje izvire iz nas samih. To ropstvo Platon slikovito prikazuje kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova, okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid.

Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe, niti svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa, jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojega se kreću slobodni ljudi. Ti ljudi prenose drvene i kamene kipove životinja i ljudi i međusobno razgovaraju.

Okovani zatočenici vide samo sjene tih kretnji na zidu ispred sebe i čuju glasove koji se odbijaju o stijene špilje, pretvarajući se u kakofoniju nerazumljivih zvukova. Za okovane, ono što vide i čuju, jedini je postojeći i jedini mogući svijet, jer za drugi ne znaju.

Podsjeća li vas ovo na nešto?!

Platon nas zatim poziva da zamislimo što bi se dogodilo kad bi bilo kojega od ovih okovanih ljudi oslobodili i natjerali da ustane i krene prema izlazu iz špilje prema dnevnoj svjetlosti i vanjskom svijetu. Nakon prvotnog šoka kojeg bi u njemu izazvala sunčeva svjetlost, za koju niti ne zna da postoji i priroda čijeg postojanja nije nikada bio svjestan, neko vrijeme okovani čovjek, naviknut na ono što ga je do tada okruživalo, ne bi bio u stanju sagledati realno svijet oko sebe, ali bi nakon izvjesnog vremena shvatio svoju zabludu i razliku između stvarnog svijeta izvan špilje i privida stvarnosti unutar nje.

Kad bi se nakon nekog vremena vratio u špilju i u tu drugačiju stvarnost pokušao uvjeriti svoje donedavne supatnike, oni bi ga zasigurno proglasili čistim luđakom. I ako bi ih, kojim slučajem, pokušao osloboditi i povesti u vanjski svijet, ubili bi ga, jer za njih jedini mogući ‘stvarni i ‘pravi’ svijet je ono što se zbiva na zidu u koji gledaju i nerazumljivi zvuci koje čuju.

Bila je to tada Platonova aluzija na sudbinu Sokrata kojega su Atenjani osudili na smrt samo zato što ih je pokušao izvesti iz ‘špilje’, ali ova alegorija velikog grčkog filozofa ušla je u riznicu bezvremenih filozofskih misli. Sloboda! Ne-sloboda! Privid slobode i stvarna sloboda!

Prije svega ona unutarnja, duhovna, sloboda razuma, ono su što određuje čovjeka kao misaono i stvaralačko biće.

Onaj tko nije slobodan duhom, širi oko sebe ne-slobodu i nastoji sve koji izlaze iz tog okvira vratiti u svoj svijet, u ‘špilju’ koju sam doživljava kao jedini mogući i stvarni svijet. Strah od slobode najveća je zapreka na putu raskidanja okova i izlaska iz ‘špilje’. Ropstvo duha najteži je oblik ljudske ne-slobode i jedina ‘olakotna okolnost’ za njih je da ‘zatočenici’ tamnice duha nisu svjesni svog položaja i mentalnog stanja.

Ljudi slobodnog duha ne mogu živjeti u takvom okruženju i zato se mnogi od njih bolje osjećaju u zatvorskim ćelijama nego na slobodi. Za takve su ne-sloboda i ropstvo dijeliti svijet s onima koji su spremni razapeti ih samo zato što ne pristaju na ‘okove’ i ‘špilju’.

Platonova špilja krik je kroz stoljeća koji nas opominje i pokušava podsjetiti na to kako je duhovno i mentalno ropstvo i nasilje nad zdravim razumom nešto najgore i najpogubnije što može zadesiti ljudsko biće, a kruna tog ropstva je pristajanje na ropstvo i odustajanje od pokušaja raskidanja okova i izlaska iz tamnice duha.

Naravno da u takvom svijetu nema mjesta slobodnomislećim ljudima, onima koji imaju ideale i iskru života koja ih pokreće u njihovim ljudskim životima. Možemo li se kao misleća i emocionalna ljudska bića odvažiti na raskidanje okova i napuštanje Platonove špilje ili ćemo i dalje tavoriti okovani, promatrajući sjene kretnji na medijskom zidu ispred sebe i slušati njihove kataklizmičke poruke koje se odbijaju o stijene ‘špilje’ pretvarajući se u našu svakodnevnu stvarnost.