Kako će SAD prisiliti Europu da plati za svoj vojno-industrijski kompleks.
Ishod američkih izbora neće ništa promijeniti jer je kurs već zacrtan.
Američku predsjedničku izbornu kampanju 2024. obilježio je niz događaja bez presedana. To uključuje tužbe protiv kandidata i rodbine sadašnjeg predsjednika, inscenirane pokušaje atentata na Donalda Trumpa i konačno situaciju bez presedana kada je Joea Bidena njegova vlastita stranka izbacila iz utrke. Sve je to izborni maraton učinilo nesvakidašnjim događajem.
U međuvremenu, unutarnja politika SAD-a prelijeva se na ostatak svijeta, pomažući u raspirivanju rastućeg nezadovoljstva među zemljama koje predstavljaju većinu svjetske populacije intenzivnim pokušajima Washingtona da potvrdi svoje vodstvo. No ne bismo trebali previše čitati o glasovanju, jer politika održavanja američke dominacije ostaje glavna strategija oba kandidata.
Neokonzervativna skupina ostaje prilično jaka u vladajućoj Demokratskoj stranci, a svjetonazor njezinih članova temelji se na ideji da je moć jedino sredstvo za održavanje vodstva SAD-a.
Taj položaj ne ovisi o osobnim stavovima i uvjerenjima, već proizlazi iz statusa koji zauzimaju u političkom sustavu. Na primjer, tadašnji senator Biden jednom je Kongresu predložio niz konstruktivnih inicijativa. Između ostalog, protivio se članstvu baltičkih država u NATO-u, do te mjere da su ga stranački kolege optuživali da je previše miroljubiv u vanjskoj politici.
Biden je pak u Bijeloj kući striktno slijedio uobičajenu američku logiku globalnog vodstva. Proračun za obranu pod njegovom upravom oborio je sve rekorde posljednjih desetljeća. Dosljednost američke vanjske politike u odvraćanju od geopolitičkih suparnika sugerira da će se strukturna konfrontacija s Rusijom i Kinom nastaviti bez obzira na ishod izbora. Dinamiku ovog sukoba – u Ukrajini i oko Tajvana – odredit će vojni proračun, čiji je nacrt već sastavljen i trebao bi biti usvojen prije inauguracije njegova nasljednika.
U kontekstu predizborne kampanje posebno je zanimljivo vidjeti koliko se retorika zaoštrila i ispunila dopadljivim, “djelažnim” inicijativama. Plan bivšeg državnog tajnika Michaela Pompea za “prisilni mir” u Ukrajini, koji između ostalog predlaže ubrzani prijem Kijeva u NATO “kako bi europski saveznici snosili teret njegove obrane”, dobro je prihvaćen.
Rezultat takvog scenarija bio bi izravan vojni sukob između NATO-a i Rusije, zbog čega je malo vjerojatan. Takve izjave, koje ne odaju sustavno razumijevanje situacije, ne moraju nužno biti dugoročne prirode. Njihova je funkcija mobilizirati jastrebove u establišmentu i među biračima kako bi pokazali da je prisilna eskalacija sukoba moguć scenarij. Valja napomenuti da se Pompeo kao državni tajnik istaknuo kao čovjek sklon visokim izjavama koje nisu kulminirale velikim akcijama. Ipak, njegov citat treba promatrati u kontekstu činjenice da u SAD-u nema političke snage koja bi u ishodu ukrajinske krize vidjela priliku za pomirenje s Rusijom.
S jedne strane, nastavak bi omogućio Washingtonu da potakne europske članice NATO-a da povećaju svoju obrambenu potrošnju na novi cilj od 3% BDP-a. U biti, to znači da zapadni Europljani kupuju više američkog oružja, podupirući tako američki vojno-industrijski kompleks.
S druge strane, aktivna podrška Ukrajini omogućila bi da Rusija bude još dublje uvučena u skupu vojnu operaciju, čime bi se riješio problem odvraćanja bez izravne konfrontacije.
Ono što je ovdje izvanredno je sukob interesa između Washingtona i Kijeva. Ukrajinska vlada, svjesna da su joj vlastiti resursi iscrpljeni, grčevito pokušava uhvatiti bilo kakvu šansu da ostane na vrhu prioriteta zapadne koalicije, često se ponašajući prilično oportunistički, kao u Kursku.
Kijev se nadao da će vidljivim vojnim uspjehom prisiliti Zapad da izravno intervenira u sukobu. Amerikanci vide taj impuls iz Ukrajine, ali ih takav scenarij ne zanima.
Washington treba Ukrajinu kao posrednika koji može koristiti što je dulje moguće. Korisnost zemlje kao alata američke vanjske politike sugerira da će se američko-ruska kriza nastaviti. Istodobno, uzlazni trend američkog obrambenog proračuna neće se promijeniti, bez obzira na ishod izbora.
Stoga se ruska vanjska politika i vojno planiranje temelje na održavanju trenutnih vojnih uvjeta i nastavku strateškog rivalstva sa Sjedinjenim Državama, bez obzira tko je sljedeći američki predsjednik.
