Jedan od najviše isticanih problema zdravstva u gotovo svim državama svijeta je nedostatak novca za zdravstveno osiguranje i općenito za zdravstvo.
Teško će se priznati da je zdravstvo zapravo „crna rupa“ u kojoj nestaje velik dio sredstava poreznih obveznika. Kao jedno od rješenja spominje se često potreba povećanja troškova iz budžeta.
No svaki budžet ima svoja ograničenja. Prostora za racionalizaciju troškova zdravstva ima puno, no o tome se malo priča. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Većina sredstava završava u kompleksu farmaceutske industrije.
To za Hrvatsku iznosi u protekloj godini preko 14% više nego u prethodnoj godini što je od ukupnog prihoda koje je HZZO deklarirao 5.1 milijarda €. Čak niti to nije dovoljno pa su nezajažljivi kreatori zdravstvene politike čini se izmislili ili nasjeli na pandemije i cjepiva na kojima mogu zaraditi znatno više! Možemo slobodno reći da je zdravstvo jedna izuzetno slabo kontrolirana djelatnost s obzirom na predviđanja izdataka.
Na troškove i učinkovitost zdravstva utječu i vanjski faktori. U posljednje smo vrijeme izloženi nekim čimbenicima čiji učinci bi mogli biti upitni za zdravlje: potencijalno štetni tragovi i zagađenje na nebu, ljudski utjecaj na atmosferske prilike, utjecaja cjepiva i „cjepiva“, pogotovo nove generacije neprovjerenih modRNA „cjepiva“, potencijalno štetni učinak elektromagnetskog zračenja, pesticida itd. Sve su to faktori koji mogu doprinijeti razvoju kroničnih bolesti s kojima se suvremena medicina ne može adekvatno nositi.
Kako se to stanje izgleda u stvarnosti? Uglavnom skraćenim životnim vijekom i padom kvalitete života. Prema riječima R.F.Kenedya mlađeg, kojeg već sada u slučaju Trumpove pobjede na izborima smatraju osobom koja će rukovoditi zdravstvom SAD, potrebno je preuzeti rizik čišćenja svega onoga što doprinosi ovom stanju a to je čišćenje korumpiranih “zdravstvenih” i inih agencija i organizacija, pozivanje farmaceutskog lobija na odgovornost za njihovo namjerno nedjelovanje koje šteti i sakati milijune. Istodobno ti isti subjekti nastavljaju ostvarivati rekordnu dobit dajući mrvice lokalnim političarima, liječnicima, medijima.
Sustavi zdravstvenog osiguranja
Mnoge razvijene zemlje imaju univerzalnu zdravstvenu skrb koju financira država. U tom je sustavu zdravstvena zaštita dostupna svim građanima bez obzira na njihov prihod ili radni status. Još jedna popularna opcija je korištenje univerzalnog javnog sustava osiguranja u kojem vlada obično zadržava dio plaća radnika koji ide na zdravstveno osiguranje.
Ovaj sustav između ostalih koriste Kina, Francuska, Japan i Južna Koreja. Nekoliko zemalja, uključujući Nizozemsku i Švicarsku, koristi univerzalni privatni sustav zdravstvenog osiguranja: građane s niskim primanjima, koji si ne mogu priuštiti osiguranje, država subvencionira.
Skupina zemalja, koja uključuje Demokratsku Republiku Kongo, Etiopiju i SAD, koristi ne-univerzalni sustav osiguranja. U tom slučaju neki građani imaju privatno zdravstveno osiguranje, neki mogu dobiti subvencionirano javno zdravstvo, dok neki uopće nisu osigurani.
Situacija u Hrvatskoj medicini je specifična. Iako Hrvatska spada u red zemalja s univerzalnim sustavom zdravstvenog osiguranja, problemi se nagomilavaju iz godine u godinu. Medicina polako klizi ka ne-univerzalnom sustavu jer između ostaloga ljudi kojima primarna medicina treba njih se pomalo upućuje na privatni sustav.
Europski fond za klinička istraživanja
Uz dužno poštovanje načela supsidijarnosti, Europski medicinski istraživački savjet Europske znanstvene zaklade koji je djelovao u Strasbourgu (European Medical Research Council, European Science Foundation EMRC, ESF) kao glavni prioritet predlagao je da se dodatni europski proračun uloži u novi mehanizam financiranja, za potporu kliničkim ili zdravstvenim istraživačkim projektima koji zahtijevaju multinacionalni pristup.
Europski fond za klinička istraživanja trebao bi uglavnom raditi s pristupom “odozdo prema gore” kako bi se financirali najbolji projekti s najboljim povratom ulaganja. Danas je čitav taj plan poremećen nekim novim, sumnjivim i nadasve neprovjerenim ciljevima, čiji je pokretač uglavnom novac, premda se spominju i neki tamniji scenariji poput npr. redukcije svjetske populacije, bioterorizam…
Prepreke učinkovitosti javnog zdravstva postoje već duže vrijeme. Opširnije sam o ovoj temi pisao u svojoj kolumni https://epoha.com.hr/2024/09/29/akademik-kresimir-pavelic-kriza-javnog-zdravstva/. Danas se po središnjim medijima kao najveći problem javnog zdravstva navode tzv. najavljujuće pandemije te bjesomučna proizvodnja “cjepiva”.
Svi ostali problemi javnog zdravstva u posljednje se vrijeme slabo spominju. Ignoriraju se neki od osnovnih problema čovječanstva: umiranje od gladi, povećana smrtnost, drastični porast kroničnih bolesti, prisila na doživotne recepte itd. Rasipa se ogroman novac poreskih obveznika na tzv. cjepiva umjesto da se koristi za stvarno poboljšanje situacije u javnom zdravstvu.
Prihodi i rashodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO)
Ukupni prihodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) tijekom 2023. godine ostvareni su u iznosu od 5.1 milijardu eura što je 14,07 % više u odnosu na ostvarenje u prethodnoj godini.
Prihodi od doprinosa iznose 4 milijarde eura, što je povećanje od 14,3 %, prihodi od proračuna ostvareni su u iznosu od 710 milijuna eura, što je 11,8 % više, prihodi po posebnim propisima 402 milijuna eura, ili 12,5 % više.
Ukupni rashodi u 2023. godini iznosili su 5.1 milijardu eura što je 15,8 % više od rashoda u prethodnoj godini kada su iznosili 4.4 milijarde € U strukturi rashoda na primarnu zaštitu se ukupno troši 702 milijuna € a na lijekove na recepte i posebno skupe lijekove 383 milijuna €, a to je ukupno milijarda i 80 milijuna €. U postocima izraženo na lijekove se troši 40% više u odnosu na primarnu zdravstvenu zaštitu!
Na cjepiva se u 2022. godini potrošilo čak 124 milijuna €, a u 2023.potrošnja je pala na 68 milijuna. (Zamislimo koliko se CT-a i magneta moglo kupiti? Jedan odličan magnet košta oko 1,5 milijuna €)!. Za krvne prerađevine plaća se oko 23 milijuna € (a sve to može raditi Imunološki zavod koji bi samo od toga i zmijskih protuotrova mogao živjeti!).
Sve to pokazuje da prostora za racionalizaciju itekako ima. Pravo je pitanje zbog čega se takva racionalizacija ne provodi! Radi li se tu o nedostatnoj viziji, ignoriranju problema, nekim parcijalnim interesima ljudi koji upravljaju zdravstvom ili nečem sasvim drugom. U idućoj ću kolumni pokušati elaborirati barem dio problema racionalizacije u zdravstvu.
