Prekjučer ujutro u prvom doticaju s internetom iskočila je informacija o spirali na nebu. Prva pomisao bila je: „Hm… Zanimljivo“. I to je to. Nisam se bavila pitanjem što je to, niti sam vidjela koristi od tog pitanja, tako da sam preko toga samo prošla. No, stvari su se promijenile kada sam primijetila kako mi ta informacija iskače svaki put kada dođem u doticaj s internetom i društvenim mrežama. Tada sam obratila pažnju na to što se o tome piše i što ljudi komentiraju. Postalo mi je jasno kako je spirala na nebu idealan primjer za doticanje teme ljudske percepcije, vjerovanja i funkcioniranja.

Masovni mediji drže se objašnjenja kako je to posljedica lansiranja rakete, viška goriva, ima veze s fizikom raketnog pogona i interakcijom s atmosferom. Je li to moguće i logično objašnjenje? Moglo bi biti. Je li moguće i logično da je netko pustio tu informaciju u medije kako bi ljudi povjerovali u nju, iako ona možda nije u potpunosti točna ili uopće nije točna? Moglo bi i to biti točno.

Ne znam dovoljno o fizici raketnog pogona i atmosferi da bih mogla odrediti koliko je ta informacija točna. Nedovoljno znam i o svim pozadinskim igrama moći i kontrole da bih mogla tvrditi da se zasigurno radi o tome. Djelomično znam kako se informacijama može manipulirati i da se to itekako radi (naročito u marketingu i politici), no opet ne mogu tvrditi niti da se sigurno radi o tome.

Ono što definitivno mogu je odlučiti zauzeti stav kako je ta informacija sigurno točna ili sigurno netočna (ili djelomično točna). Ako zauzmem stav da je informacija točna, što to govori o meni? Možda time želim dokazati kako sam pametna, vrlo racionalna i imam povjerenja u znanost? Ako zauzmem stav da to sigurno nije točna informacija, što to govori o meni? Da sam „probuđena“, duhovna, otvorenog uma, da nisam ovca, da sam teoretičar zavjere?

S druge strane, postoje nagađanja kako se radi o vanzemaljskoj aktivnosti, tajnom vojnom eksperimentu, prirodnim atmosferskim prilikama, otvaranju energetskog portala, Božjem znaku, ponovnim aktiviranjem piramida… Zanimljiva je slučajnost što sam te večeri imala vrlo moćan energetski rad s temom nemoći, kontrole, uloge žrtve (što je uvelike bilo povezano i s razinom kolektivne svijesti) i lako bih mogla zauzeti egocentrični stav koji se pita ima li to veze s tim.

Mogu se igrati s ulogama i zauzeti stav da je svaka od tih ideja istinita. Kada to napravim, svaku tu ideju mogu prezentirati na neki logičan i moguć način, povezati s vjerovanjima, informacijama i iskustvima koje sam stekla dosad u životu. No, na kraju takve igre, ponovno zauzimam stav da zapravo zaista ne znam o čemu se radi. Također, ne znam utječe li to na život na Zemlji (uključujući moj) i na koji način. O izboru mog stava ovisi dalje kako ću o tome razgovarati, kako ću se odnositi prema drugim ljudima koji ne vjeruju isto kao i ja, hoću li ih vrijeđati ili koristiti argumente poput: „Ovdje piše… Ovi stručnjaci to objašnjavaju tako, pa tako mora biti…“

Na kraju se sve svodi na pitanje: zašto uopće imamo potrebu zauzimati stav i raspravljati o temama o kojima velika većina nas nema stvarno znanje, već samo informacije? Od čega je naša podsvijest „građena“ i o čemu ovisi hoće li netko biti više sklon zauzeti stav da je informacija u masovnim medijima točna ili nije? Što pokušavamo dokazati drugima o sebi zauzimajući bilo koji stav o tome? Kako rasprave o tome ikome služe u poboljšanju kvalitete osobnih života i međuljudskih odnosa?

Igrajući se sa zauzimanjem različitih stavova o tome, nekako sam zaključila da je u pozadini stvar toga kako doživljavamo moć – nemoć, osjećaj kontrole – osjećaj da drugi kontroliraju naš život, osjećaj sigurnosti – ugroženosti, straha – povjerenja, slike o nama samima da smo u pravu – da smo u krivu… Rasprave između ljudi koji drugačije vjeruju djeluju kao teren za ispitivanje upravo svega ovoga što sam nabrojala, za promatranje emocija koje se pritom u nama javljaju, kao i misli osuda i prosuđivanja bilo sebe bilo drugih. Drugim riječima, te situacije mogu služiti za upoznavanje sebe, svojih programa i uvjerenja, navika te za postavljanje pitanja kako nam oni služe, jesu li zastarjeli, možemo li umjesto automatskih reakcija izabrati odgovornu akciju?

Ovo je samo jedan u nizu životnih primjera u kojima je istina da najčešće nemamo dovoljno informacija i znanja, a u kojima zbog svojih vjerovanja (često nekritički preuzetih od obitelji, kulture, religije, kroz obrazovanje…), strahova, nadanja, želja, ideala, potisnutih emocija… zauzimamo neki stav, a one koji vjeruju drugačije proglašavamo „neprijateljima“. I tako stvaramo teren za razne svađe, pa čak i ratove. Drugim riječima, svoje stavove komuniciramo sa svrhom dokazivanja tko je u pravu, a tko u krivu, natjecanja, igra moći… umjesto da ti isti primjeri posluže za istraživanje naših različitosti i sličnosti te mogućnosti kako upravo naše različitosti i sličnosti mogu služiti za oplemenjivanje naših života.

I na kraju pitanje za sve… Kako nam koristi uvjerenje da sigurno znamo što je istina? Postoji li nešto u nama, što nas muči i što s takvim stavom držimo podalje od svjesnog zapažanja? Skriva li se u takvom stavu izbjegavanje preuzimanja odgovornosti za ono što nosimo u sebi, bilo da je to nešto površinsko ili duboko zakopano?

S ljubavlju,
Rebeka