Lijepo je kad imaš izbor kupiti ono što baš tebi treba. Hiperprodukcija je taj izbor dovela do apsurda. Ono što želim reći, mi ljudi bismo trebali biti skromniji i svjesniji činjenice da ne trebamo baš sve imati. Prijem racionalnog korištenja resursa možemo vidjeti na primjeru američkih Indijanaca, kao i drugih domorodačkih naroda diljem svijeta prije dolaska Europljana. Oni su za potrebe svog sela mjesečno ubili jednog bizona.

Sve su iskoristili, meso za ishranu, kožu za odjeću i šatore, kosti za oruđe i oružje. Malo toga su bacili. U današnje vrijeme bi bilo da su ubili 500 bizona mjesečno, a iskoristili možda jednog i pol.

Po nekom statistikama prosječan građanin u RH godišnje baci 70 kg hrane. Svake godine poslije Božića obično slušamo kukanja naših žena, majki, baka kako su pretjerale s izradom kolača, hrane…itd. I gdje većina završi na kraju? U smeću. S dućanima, restoranima, proizvođačima hrane i ostalog je druga priča. Vjerojatno se neiskorištene namirnice i ostalo baca mjesečno u desecima tona. Zbog čega?

Dobri primjeri su i dame koje kupe haljinu ili cipele koje obuku samo jednom u životu, dok ostatak vremena ti odjevni predmeti i cipele skupljaju prašinu ili su hrana moljcima. Zašto?

Možda ćete misliti da je ovo jadikovanje osobe s prosječnim ili ispodprosječnim primanjima pa je zavidan onima koji imaju.

To nije točno, samo pokušavam realno vidjeti situaciju i pokušati dati savjet da se ipak racionalnije odnosimo prema svom novcu i potrebama.

Agresivnim marketingom, akcijama i tome slično velike korporacije i proizvođači nude nam nešto što na kraju niti ne trebamo. I onda kad to kupimo i ne trebamo više – bacamo u smeće da bi nakon toga vlade država govorile da ljudi bacaju previše otpada i zagađuju ovaj planet pa im stoga treba uvesti restrikcije.

Najkvalitetniji i najzdraviji proizvodi su od malih proizvođača. Oni to rade da bi se probili na tržište i time paze da ne naprave nešto loše jer to znači njihov kraj. Kada se takav mali proizvođač probije i postane poznat odmah za oko zapne moćnoj korporaciji koja ga želi kupiti i time staviti pod svoje. Malo njih je odbilo takve ponude pa danas jedva opstaju, dok su oni koji su prihvatili da budu otkupljeni ušli u žrvanj masovne produkcije.

Zašto sve ovo govorim? Prije par mjeseci bila je reklama za jedno hrvatsko pivo koje su nazvali Retro uz slogan “pivo kakvo je nekad bilo”. Dakle, time su potvrdili koju kemiju danas prodaju pod pivom ako moraju naglasiti da je to novo pivo ono kakvo smo pili u početku osnivanja te pivovare. To pivo je skuplje, zato jer se ne koristi sva kemija i zamjenski aditivi koji su jeftiniji i time isplativiji za proizvođača.

Imate i reklamu “naša piletina je bez antibiotika”. A do prvog emitiranja te reklame ste koristili antibiotike za proizvodnju?

Ta hiperprodukcija svega ne samo da zagađuje planet, nego i nas truje. Čelnicima kompanije je bitna sve veća zarada iz godine u godinu. Što više, što brže proizvesti da bi mogli zaraditi. A ako smo ogromna kompanija, time imamo utjecaj na Vladu da donosi zakone koji bi im priskrbili još veću zaradu.

Tako je i u Kini gdje je proizvođač električnih automobila uzeo od države milijarde subvencija da bi njegove dionice porasle s namjerom da ga kupi netko još veći. Automobili koje su proizveli stoje na parkiralištima i trunu, jer nikad nisu bili službeno namijenjeni za prodaju.

A koji su sve resursi iskorišteni za to? Njih nije briga. To je samo jedan primjer.

Danas ližete sladolede u kojima su dabrove analne žlijezde, pijete vina koje grožđa nisu vidjeli, jedete kruh dobiven od brašna kukaca, vozite električne aute čija proizvodnja zagađuje više nego kod auta s klasičnim motorom…itd…itd.

Što se tiče proizvodnje, mislim da sam dosta naveo da dobijete neku sliku onoga što nam proizvođači rade. S druge strane, tu smo mi obični ljudi. Pohlepa i zavist su 2 od 7 smrtnih grijeha, nažalost su i najučestaliji. Nikad nam nije dosta.

Čitam u novinama – jedan od ministara ima 60 nekretnina. Ako uzmemo u obzir ženu i djecu tj. četveročlano kućanstvo, to ispada 15 nekretnina po glavi. Zar ti toliko treba? Zar nije i to na neki način van svih ekoloških normi. Od svih tih nekretnina jednu ili dvije ćeš zanemariti, ne održavati jer jednostavno ne stigneš. A svaka nekretnina ima priključak na struju, vodu, plin. Sve to košta, svi ti resursi odlaze u vjetar, jer ih ne koristiš.

Po mom skromnom mišljenju – ako je netko bogat i ima s njim četiri člana kućanstva najviše bi trebalo 6 nekretnina. Za roditelje kuća i kuća na moru, po djetetu također. I to je to, više vam ne treba.

Ali ne, treba se pokazati selu, susjedima, rodbini…itd. Uz sav ovaj globalizam, guraju vas da ako imate mobitel star 2 godine – vi niste u toku, vi se zastarjeli. Slično je i s autom. Do kud to ide? Oni koji padaju na te fore su sitne duše pune zavisti, niskog samopouzdanja. Ako imam auto star 20 godina ili mobitel star 6 godina, a oba dva me služe dobro, zašto bih to što imam mijenjao za nešto novo samo zato da se pokažem zajednici da imam i da sam bitan. Na kraju – bitno je samo da kupiš odijelo u kojem će te zakopati, sve drugo ostavljaš i više nemaš.

Poanta je da sve trebamo racionakno i proračunato koristiti. Ne bi bilo toliko smeća da ne kupujemo i konzumiramo iznad naših očekivanja i potreba. Rješenje je jednostavno, bojkot. Ako znamo da nas nešto truje, ili da je neispravno, bojkotirajmo sve proizvode tog proizvođača.

Recimo, ja sam si prije znao popiti Colu, ali nakon afere s prženjem jednjaka već 4 mjeseca nisam kupio ništa od proizvođača Coca-Cole. Znam da sam nitko i ništa tom proizvođaču, jer sam im prestao davati 60 eura godišnje, ali da se skupimo i da deseci tisuća građana prestanu kupovati Colu, to bi im se odrazilo na profit, ujedno bi im i dionice počele padati.

Tek onda bi se oni zapitali i počeli raditi kako spada. Ovako, dok god ima snobova i onih umjetnih veličina koji kupuju samo zato jer se ne žele boriti niti odreći nepotrebnih navika, oni će i dalje raditi po svom.