Nikada ne zaboravi: Nije sramota plakati. Štoviše pusti suzu kad ti je teško, kad si sam i izdan. I kad nema nikoga pokraj tebe, a tako žarko trebaš nečiju blizinu. Nemoj se bojati plakati. Jer suze pročišćuju dušu. A očima koje su plakale puno jasniji je svijet. I ljudi. I život. Nije sramota plakati, sramota je rasplakati nekoga. Ali ne od sreće. Rasplakati nekoga od tuga i žalosti. Razočarenja. Bola.
Nije sramota osjećati. Imati dušu. Sažaliti se nad tuđom nevoljom. Nije sramota da netko vidi tvoje suze. I da te pita kako si. Da stane pokraj tebe i utješi te s par lijepih riječi. Sramota je bezosjećajnost. Hladnoća do neba. I zato se ne pitaj pustiti ili ne pustiti suzu. Jedino suze te mogu naučiti pravom umijeću života. Jedino suze pokazuju da si čovjek. I ne stidi ih se. Neka se stide oni koji nikada ne zaplaču.
Nije utjeha kada ti netko za bol kaže „proći će“, utjeha je kad dođe, sjedne pokraj tebe, zagrli te i stvarno prođe. Jer nemjerljiva je snaga ljudskog dodira, pogleda, lijepe riječi. Nevjerojatno je to koliko ljudi mogu povrijediti, ali u isto vrijeme zacijeliti. Ali ne isti ljudi. I sve je to jedan krug života iz kojega ne možemo pobjeći. Ne možeš jednog dana doći i reći: „Ne dira me više to što mi drugi govore i čine.“ Uvijek će te to dirati. I uvijek će te to boljeti.
Utjeha je kada ti netko kaže „tu sam“. A ne mora ništa činiti. Samo biti tu. Jer znaš da i blizina zacjeljuje. Čudna je ta ljudska blizina. Nekada ti tako ide na živce, a nekada tako jako nedostaje. Ima nešto u nama od čega ne možemo pobjeći. A to smo mi sami. Jer nekada smo sebi najveći neprijatelj. I opasnost. A sve može biti drugačije. Samo upoznaj sebe! Zavoli sebe! Daj sebi danas još jednu priliku! I gledaj kako se tvoj život mijenja.
