Put otkrivanja ovoga što danas dijelim traje godinama, ako ne i cijeli moj život. Do uvida sam došla jučer tijekom vježbe disanja i kvantne harmonizacije. Sve je kulminiralo prije nekoliko dana kada sam prolazila kroz bolno suočavanje s vlastitim emocijama ogorčenosti, bijesa, tuge i ogromnog razočaranja. Što je dovelo do toga nije važno, ali može biti važno i od pomoći ono što sam s time napravila.

Teško je zapravo u jednom tekstu sažeti što sam sve napravila s time i koji su preduvjeti da bi netko to napravio u svojoj unutrašnjosti.

Osnovni preduvjeti su moći se povezati sa Prazninom u Sebi, spojiti se u theta moždane valove, opustiti tijelo i znati raditi s različitim energijama unutar sebe na svjesnoj, podsvjesnoj i nesvjesnoj razini. To nije komplicirano niti teško i zapravo je naša prirodna sposobnost. No, zbog naše programiranosti, ipak je potrebno učenje i proširivanje tjelesne, emocionalne, mentalne i duhovne svijesti. To se postiže formalnim i/ili neformalnim edukacijama, redovitim prakticiranjem energetskih vježba i vježba proširivanja svijesti te iskustvom prepuštanja promjeni (što se često inicira, uvelike olakšava i ubrzava kroz iskustvo podrške stručne i svjesne osobe).

Ova bolna situacija kroz koju sam ovih dana prolazila, na površinu je podigla razne traume iz djetinjstva, tj. bolje reći mikrotraume koje su se ponavljale iz dana u dan, iz godine u godinu zbog čega je nastala poprilično „zagnojena“ unutarnja rana.

Cijeli svoj život znam da su emocije najvažniji dio mog unutarnjeg života, ali nisam shvaćala zašto je to tako upravo zbog onoga što sam iz okoline dobivala kao povratnu informaciju o tome što se događa kada slobodno izražavam emociju, bez obzira na to je li ona tzv. „pozitivna“ ili „negativna“. I jučer sam odlučila odustati gledati emocije na naučeni način i zatražila da ih vidim u njihovoj Izvornoj jednostavnosti. Da nije bilo boli koja se podigla iz mog nesvjesnog, da nije bilo želje i snage da pogledam tome u oči, ne bi bilo niti ovih uvida koje sada dijelim s tobom.

Sve emocije zapravo su jezik pomoću kojeg komuniciramo sa svojom dušom dok boravimo u fizičkom tijelu. Za dušu ne postoji nešto što je „negativna“/“pozitivna“ emocija, pa čak ne postoji niti „ugodna“/“neugodna“ emocija… Postoje samo emocije koje imaju funkciju i nose važne informacije u trenutku kada ih osjetimo.

Ne slušati emocije ili tumačiti svoje ili tuđe emocije kroz programiranost od strane društva znači stvarati kaos u svom životu i u društvu. Slušati emocije kao Pjesmu svog Srca znači izlaziti iz poznatih okvira, raditi proboje, biti otvoren za promjenu i usklađivati se sa življenjem u sada te življenjem svog punog potencijala u tom trenutku (a to znači da će u nekom drugom trenutku naš puni potencijal biti još malo „veći“ jer je sve konstantan ciklus rasta, promjena i evolucije).

Krenut ću od funkcije i jednostavnosti informacija tuge. Tuga ima funkciju da se emocionalno odvežemo od starog i pripremimo se za novo. I uvijek je tako, bez obzira odvezujemo li se od emocionalne vezanosti za neku osobu, stvar, posao, aktivnost, dio identiteta… U tom trenutku dobivamo informaciju da je vrijeme da stanemo, odbacimo staro (često kroz suze) i prihvatimo novo. U tom kontekstu javila mi se slika gusjenice koja izlazi iz čahure kao leptir. Funkcija tuge je faza odbacivanja identiteta gusjenice i otvaranje prilici upoznavanja identiteta leptira.

Znači, sama tuga nema nikakve veze s dramom, kaosom i potrebom da se od nje bježi ili s njom bori. Kaos, drama i potreba da se s njom borimo ili od nje bježimo leži u našem programiranom shvaćanju što tuga jest i u našoj programiranoj reakciji na vlastitu ili tuđu tugu. Isto je i s ostalim emocijama.

Ljutnja ima funkciju promjene. S njom uvijek dolazi neka vrsta „viška“ energije, s kojom mnogi ne znaju što bi pa poleti u ruke (udarce) i/ili jezik (riječi), a zbog programiranosti shvaćanja ljutnje, dio energije odlazi i na projiciranje svojih „slijepih točaka i energetskih govanaca“ na druge. No, ako mi osjetimo ljutnju, onda je to informacija da je vrijeme za neku promjenu unutar nas. To što je potrebno mijenjati su naučeni obrasci ponašanja/razmišljanja/doživljavanja svijeta. Javlja se energija koja omogućuje proboj prema izgradnji novih neuronskih puteva.

U kontekstu human designa i manifestatora, ljutnja (prema ovome) ne znači da nismo u skladu sa sobom. Ljutnja znači da naši trenutni neuronski putevi nisu u skladu s našim trenutnim punim potencijalom i da je potrebno otvoriti se slušanju intuicije i pronalasku novih načina ponašanja/razmišljanja/doživljavanja nečega. Drugim riječima, potreban je „update“ naših neuronskih puteva.

Strah ima funkciju preživljavanja svaki puta kada se pojavi. Kada sam proklizala na cesti s autom, javio mi se ogroman strah. Budući da se nisam bojala straha, pustila sam da se dogodi što se treba dogoditi i reagirala sam na način koji ne bih mogla ponoviti niti u najluđim snovima, jer strah to radi – pomiče percepciju na neki drugi nivo, skuplja informacije iz fizičke i energetske okoline, pobuđuje neurokemijske procese u tijelu koji su začuđujuće brzi i omogućuje brzu i intuitivnu reakciju u smjeru preživljavanja.

U socijalnim ili psihičkim situacijama (često je to neka nama nova i nepoznata situacija) strah također skuplja informacije iz energetskog polja i fizičke okoline. Ako surađujemo s njim, omogućuje nam da nam u milisekundi pronađe energetske mogućnosti i rješenja koja su u toj situaciji najpovoljnija za nas i one s kojima se nalazimo u toj situaciji.

Radost je emocija koja nosi informaciju: „Ovo je nešto što moju dušu veseli, nešto prema čemu želim ići.“ To je poput biljaka koje se okreću prema suncu. No, problem nastaje kada napravimo svjesni ili manje svjesni izbor koji kaže: „Očekivanja i pravila društva mnogo su važnija od onoga što želi moja duša.“ Tada nastaje kaos i obrasci ponašanja u društvu koji često na radost reagiraju na razne nefunkcionalne načine, jer ipak… Važnije je što „selo priča“ o tome kako bi trebalo živjeti u našoj koži od onoga što na tu temu ima reći naša duša.

Gađenje je emocija koja kaže da ono kamo usmjeravamo fokus nije ono što našu dušu zanima. Izvorna funkcija je da se pitamo kamo naša duša želi gledati i da se tamo usmjerimo. No, kada živimo prema programima i na autopilotu, gađenje često tumačimo iz ega kao znak da to što nam se gadi nema veze s nama, pa odlučimo ne pogledati u sebe, nego kritizirati to što nam se gadi. Dok ego cvate za vrijeme kritiziranja, duša osjeti gađenje prema kritiziranju. Zato je kod gađenja važno biti oprezan oko stvarne teme gađenja i oko toga iz kojeg dijela sebe promatramo emociju gađenja.

Nakon toga pojavile su se i složenije emocije kao kombinacije ovih nabrojanih. Npr. ljubomora je kombinacija funkcije straha i radosti. Mržnja je kombinacija straha, ljutnje i gađenja. Ogorčenost (što je jako važno za projektore prema human designu) je kombinacija straha i gađenja. Frustracija (što je važno za manifestatorske generatore i generatore) je kombinacija gađenja i ljutnje.

Pozivam te da obratiš pažnju na svoje emocije i da kreneš učiti kako s njima surađivati. U većini usluga koje nudim kroz obrt Put Pjesme Srca, veliku pažnju posvećujem emocijama, razumijevanju emocija i učenju kako s njima surađivati. Kada se to kombinira s tvojim human design tipom, radu na podsvijesti i učenju kako raditi s energijama, svašta je moguće. No, prvi korak je odgovoriti na pitanja: „Biram li u ovom trenutku odanost naučenim programima, očekivanjima i pravilima društva ili biram svoju autentičnost, svoj Put Pjesme Srca? Brinem li više što drugi govore o meni ili što mi moja duša govori?“.

S ljubavlju,
Rebeka

P.S. vratimo svijetu svoje autentične boje duše. To zaslužujemo sami zbog sebe i zato jer upravo time možemo najviše oplemeniti živote ljudi koji nas okružuju.