- Domagoj Sajter
- Dave Fishwick
Svijet se vrti oko novca. Novcem se sve može kupiti: zdravlje (u mjeri domašaja suvremene medicine), sreća (komforan i lagodan život), prijatelji (oportunisti kojima je novac mjerilo uspjeha), i ljubav (partner koji je tu sve „dok nas novac ne rastavi“).
Jedina rupa koju novac ne može začepiti je smisao – novac ne daje odgovor na pitanja zašto život, zašto smrt. No, ta pitanja ne stignemo ni postaviti, a kamoli odgovoriti na njih, jer naprosto nemamo vremena zastati u gužvi, vrevi i strci za – novcem.
Bilo bi zgodno uzeti jednu novčanicu (bilo koju), pogledati ju, i zapitati se: što je to? Ne filozofski, ne metafizički, nego praktično – tko određuje koliko to vrijedi, tko to pravi, odakle dolazi, koliko ga ima? Je li moguće da baš sve počinje i završava novcem?
Većina ekonomista odgovorila bi sasvim hladno i racionalno: da, moguće je, jer je novac mjera vrijednosti svih roba i usluga, sredstvo razmjene, i pohranjuje štednju za buduću potrošnju.
Uostalom, dovoljno je pogledati suvremenu financijsku krizu koja je zorno pokazala važnost novca za normalno, uobičajeno funkcioniranje društva.
Upravo zbog krize i recesije u kojima se nalazimo izuzetno je bitno preispitati što je zaista novac, i kakav je to novac na čiji oltar toliki polažu svoje vrijeme, zdravlje, pa i živote. Jer, novac pokreće svijet, i kada novca nema, svijet staje. Tome smo svjedoci već mjesecima.
Iako ne možemo negirati silinu važnosti novca, nešto duboko u nama opire se ideji kako je novac čovjekova sveopća zvijezda vodilja. Osobito je teško pojmiti snagu novca imamo li na umu da je vrijednost novinskog papira kojeg upravo držite u ruci otprilike jednaka realnoj vrijednosti bilo koje novčanice koju imate uza se, bilo one od 10 kuna, bilo one od 500 eura.
Novac je danas isključivo papir – papir i ništa više.
Jedna novčanica od 1000 eura vrijedi zapravo 5000 puta manje. Primjerice u vrijeme kune trošak tiskanja jedne naše tada najskuplje i najveće novčanice od 1000 kn. iznosio je oko 20 lipa.
Događa se čak da nominalna vrijednost novca padne ispod njegove stvarne vrijednosti – tako su u Indiji s tržišta prije desetak godina nestali novčići od jedan i dva rupija kovani od nehrđajućeg čelika, jer je taj čelik vrijedio više nego sam novčić.
Kovanica od jednog rupija mogla se pretopiti u četiri žileta za brijanje, i potom svaki prodati po cijeni od dva rupija! No, vratimo se u Hrvatsku: ako je 1000 kuna vrijedilo 20 lipa, koliko je onda zapravo vrijedilo tih 20 lipa? Današnji novac ne možemo razumjeti bez pogleda u povijest novca, odnosno uvida u njegove funkcije i razvoj.
U rudimentarnim gospodarstvima novac je nepotreban jer se dobra razmjenjuju: nekoliko jaja za litru mlijeka, itd. No, kako je čovjek sve više rukotvorio trampa je postala odveć komplicirana. Osim toga, što ako imam višak pšenice, a nedostaje mi kukuruz; a susjed ima višak mesa, a nedostaje mu drva – kako ćemo se trampiti?
Izumljen je novac – roba koja služi kao medij, mjera, i standard vrijednosti. Na području Hrvatske to je bilo među ostalim i kunino krzno (odatle i ime za našu nažalost bivšu valutu), drugdje je to bila sol, riža, perje, školjke, i slično. Prepoznata je i vrijednost plemenitih metala – prije svega zlata, jer je trajno, lako obradivo, otporno na koroziju, i rijetko; rudnik zlata može biti ekonomski isplativ ako se iz jedne tone zemlje izvadi u prosjeku pola grama zlata.
Kako su nastale banke i papirni novac
Sve tzv. robne valute, od školjaka do zlata, imaju bitnu zajedničku karakteristiku: za imatelja one same po sebi predstavljaju određenu vrednotu. S druge strane, papirni novac koji nas danas okružuje sam po sebi nema nikakvu unutarnju vrijednost, osim što ga se može naložiti i na njemu se ogrijati. Kako se dogodila transformacija od zlatnika i srebrnjaka do običnog papira?
Sve počinje u staroj Kini, a moglo bi se reći da su proces pokrenuli bogataši, odnosno oni koji su imali puno novca. Plemeniti metali su teški, i naporno je nositi ih sa sobom. Pojedinci percipirani kao pouzdani i vjerodostojni, čuvali su tuđi novac na sigurnom mjestu, a vlasniku novca izdavali su potvrdu koliko novca kod njih ima na čuvanju.
Bogat čovjek nije hodao uokolo sa zlatnicima, nego s potvrdama o zlatu pohranjenom kod čuvara. Nakon što je ta potvrda izdana mogao je i platiti neku kupovinu tom potvrdom; umjesto da vuče zlatnike elegantno je platio papirom, a novi vlasnik tog papira – potvrde imao je pravo uzeti od čuvara zlatnike koji su za sve vrijeme transakcije mirovali na jednom te istom mjestu, kilometrima udaljeni od mjesta kupoprodaje.
Novi imatelj ove „potvrde o zamjenjivosti papira za zlato“ mogao je u bilo koje doba dana i noći doći s potvrdom kod čuvara, i uzeti zlato koje mu pripada, ali to nije činio jer je zlato bilo teško za nošenje i stoga nepraktično, a bojao se i pljačkaša.
Kako je čuvanje zlata bilo profitabilno, čuvar se počeo baviti i pozajmljivanjem svog vlastitog zlata, odnosno kreditiranjem. No on nije posuđivao zlatnike, nego je kredit izdavao u formi „potvrde o zamjenjivosti papira za zlato“. Dakle, umjesto zlatnika emitirao je papir koji predstavlja pravo na njegovo zlato.
Nakon nekog vremena primijetio je kako većina vlasnika zlata uopće ne podiže svoj novac, nego trguju razmjenjujući potvrde koje je on izdao. Došao je do fantastične ideje: umjesto da pozajmljuje samo svoje zlatnike, pozajmljivat će i tuđe koji su mu povjereni na čuvanje.
Znajući kako vlasnici zlata ne dolaze po svoje mogao je provesti ideju, i očekivao je kako će sve dobro završiti ako se kredit uredno vrati. Tako je čuvar zlata postao bankar. Bitno je uočiti kako stvarni vlasnici zlatnika nisu izgubili svoje zlato – ono je i dalje bilo pomno čuvano na sigurnom mjestu.
Ako su nešto i posumnjali mogli su jednostavno doći i uvjeriti se kako je njihov novac ondje gdje su ga i ostavili. No, nisu bili sretni što ne dobivaju udio u kamatama koje čuvar ubire samo za sebe, pa im je novopečeni bankar počeo isplaćivati dio kamate.
Dakle, bankar je od jednih primao novac na čuvanje, i prosljeđivao ga drugima kao kredit. Na kredite je obračunavao kamate, a (manji) dio tih kamata isplaćivao je stvarnim vlasnicima novca.
Valja primijetiti kako je iznos kredita koje je mogao izdavati bio ograničen ukupnim iznosom novca (zlatnika) koje je imao na čuvanju. Mnogi misle kako i današnji bankarski sustav funkcionira na upravo ovaj način, ali nije tako. Banke danas stvaraju novac doslovno „iz ničega“!
Prije nego se pojasni kako banke kreiraju novac, treba do kraja pokazati kako su nastale današnje banke. U pohlepi za većim profitom bankar s početka priče učinio je ključni i recimo to jasno – nemoralni korak: počeo je izdavati potvrde o zlatu kojeg uopće nije imao na čuvanju, odnosno emitirati kredite za koje nije imao pokriće u zlatu.
Uočio je kako vlasnici nikad ne dolaze po svoje zlatnike u isti trenutak, te kako mnogi uopće ni ne podižu svoj novac i ne provjeravaju je li njihovo zlato uopće kod bankara. Dakle, stvarao je novac (odnosno potvrde o čuvanju zlata) doslovno „iz ničega“.
Plan je funkcionirao sve dok netko nije posumnjao u integritet bankara. Kada su se sumnje i glasine proširile dobar je dio ulagača istodobno došao sa svojim potvrdama i zahtijevao da im se vrate njihovi zlatnici, a kako zlata jednostavno nije bilo dovoljno za sve, bankar je propao.
Navale na banku i dan-danas su najveća bojazan svih bankara, ne zato što je novac štediša plasiran nekome kao kredit, nego jednostavno zato što je kredit stvoren „iz ničega i upravo zbog toga bankari svim silama žele ukinuti gotovinu i vrše pritisak na Vlade diljem svijeta da što hitnije uvedu digitalni novac kako bi oni mogli neometano nastaviti sa svojim prljavim rabotama“.
Legalizacija diskutabilne prakse – kako je nastao sustav djelomičnih rezervi
Ovakva praksa fiktivnog kreiranja novca „iz ničega“ nije zabranjena, upravo suprotno: legalizirana je i stavljena pod relativno čvrsti nadzor i regule. Bankari ne smiju stvarati novca koliko im se svidi, već moraju držati rezerve za primljeni novac.
Te rezerve pokrivaju samo dio depozita, zato se ovo i naziva sustav djelomičnih rezervi. Primjerice, u zemljama u kojima je euro službena valuta 2% depozita po viđenju koje položite u banku mora u banci i ostati kao rezerva. Ako uložite 100 eura u neku europsku banku, ona će 98 eura emitirati kao kredit, a dva eura zadržati kao rezervu.
Bitno je ovdje uočiti kako vi imate cijelih svojih 100 eura na računu, taj novac se nikome ne prosljeđuje nego je isključivo i samo vaš, a banka stvara „iz ničega“ 98 eura i pripisuje ih na račun onoga kome je dala kredit. To što ćete vi možda sutra doći nazad po svojih 100€ za banku nije problem: bitno je da puno vas ne dođe u isto vrijeme.
Na novostvorenih 98€ kredita banka će uredno obračunati i zaraditi kamate. No, lavina se kreće i dalje: onaj tko je primio kredit od 98 eura deponira ih u drugu banku koja plasira kredit trećemu, te stvara „iz ničega“ 96,04€ (također je zadržala 2% kao rezervu).
U trećem koraku od ovih 96,04€ depozita stvara se 94,12€ kredita, i tako dalje. Konačno, banke na temelju početnog depozita od 100€ iz apsolutnog vakuuma kreiraju ukupno 5.000 eura novog, prethodno nepostojećeg novca, jer su rezerve propisane na razini od 2%.
Ako je to diskutabilna praksa, što tek reći na ovo: na depozite oročene na preko dvije godine banke u Europskoj uniji ne moraju zadržati ni centa rezerve! To znači da iz ovih depozita mogu stvarati teoretski neograničeno mnogo novca.
Što je ovdje bitno primijetiti? U interesu je banaka da su rezerve što manje jer tako mogu stvoriti više novca, i slijedom toga mogu zaraditi više na kamatama. S druge strane, bankari su itekako svjesni da ne mogu rezerve spustiti ispod određene granice jer tada ne bi imali novac za svakodnevne isplate.
Zatim, novac koji je nastao je nečiji dug, jer ga je netko primio po kreditu. Dakle, većina novca u opticaju je dug. Možda najvažnije je slijedeće: ako je iz 100€ stvoreno 5000€ kredita (a jest); taj kredit morat će se vratiti s kamatama, a tih novaca za kamate u sustavu jednostavno nema.
Banke „iz ničega“ stvaraju novac samo za glavnicu, ne i za kamate. Stoga se za kamate mora stvoriti novi novac, odnosno novi dug! Valjda je sada jasnije zašto razina duga u svijetu neprestano raste…
Novi dug znači i nove prihode za banke; uostalom, zar ne svjedočimo kako banke postaju sve veće i sve bogatije, a građani, poduzeća, i država sve zaduženiji?
Novac je zapravo dug
Novac je opisanim sustavom djelomičnih rezervi postao dug. Banke se redovito prezentiraju kao posrednici, govoreći kako posuđuju novac svojih štediša, no to zapravo nije tako. Najveći dio novca u opticaju je ustvari nečije dugovanje, a onaj tko stvara novac u biti nije središnja banka i njena tiskara, nego banke.
Nevjerojatno ali istinito, kada bi sutra svi hrvatski građani nekim čudom osvojili visoke iznose na lutriji u inozemstvu, i potom vratili sve svoje kredite, novca u Hrvatskoj uopće više ne bi bilo u opticaju, jer ne bi bilo ni duga!
Valja napomenuti kako mi ovdje nismo nikakva iznimka, i kako je ovakav monetarni sustav na snazi u cijelom svijetu. Stoga sama Hrvatska tu ne može učiniti baš ništa, te da bi se nešto promijenilo morao bi se redizajnirati globalni financijski sustav.
Sustav djelomičnih rezervi omogućuje da banke posuđuju novac kojeg nemaju. Toliko je nevjerojatno da ovo treba ponoviti: banke posuđuju novac koji nemaju. Kada dođemo u banku po svoj novac bankar nam nikad neće reći kako nam ne može dati naš novac jer ga je posudio nekom drugom, jer to naprosto nije istina.
Kredit onom trećem banka je najvećim dijelom stvorila „iz ničega“. U stvarnom svijetu mora se imati nešto da bi se to posudilo; ne mogu susjedu posuditi kruha ako ga nemam. No, u svijetu financija banke posuđuju milijune iako ih nemaju.
Valja se zapitati: kako je moguće da smo svi mi toliko zaduženi, i država, i poduzeća, i građani, a banke su sve veće i stvaraju enormne profite? Odakle sav taj novac za tolike kredite? Odgovor je jednostavan: dug je novac, novac je dug.
Slijedi logično pitanje: kakav je to monetarni sustav, i gdje je nestalo zlato kao pokriće za papirni novac? Već je opisano da je papirni novac u povijesti zapravo bio „potvrda o zamjenjivosti papira za zlato“.
Ratovi su ti koji su uništili zlatni standard: fiat novac se uvodio za vrijeme velikih ratova, jer se ratovi uglavnom financiraju tiskanjem novca bez pokrića. Na kraju krajeva, pa i Domovinski rat je dobrim dijelom financiran tiskanjem novca – tome je služio hrvatski dinar; da podnese teret rata i hiperinflacije koja je iznosila preko 1000% godišnje u 1993. godini.
Hiperinflacija u Njemačkoj (tiskali su novčanicu od sto tisuća milijardi maraka), je dijelom zaslužna za II. svj. rat, a nakon njega ništa nije bilo kao prije.
Drugi je svj. rat iznjedrio Bretton-Woodski sustav koji je potrajao do 1971. godine, kada ga je po nalogu bankara ukinuo američki predsjednik Nixon. Nakon što je dolar odbacio zlatno pokriće i ostale valute u svijetu postale su „slobodno plutajuće“.
U zlatnom standardu bilo je potrebno iskopati novo zlato kako bi se tiskala nova novčanica, no uvođenjem fiat novca ova su ograničenja nestala.
Treba li uopće reći – onaj tko ima novac ima i moć. Dakle, banke mogu vrlo snažno utjecati na državni aparat i na zakonodavni proces, kreirajući na taj način ambijent koji im odgovara, sve po zakonu. Stoga je ovakav monetarni sustav u biti vrlo logična posljedica moći banaka kao institucija.
Opravdano je upitati se je li to sve baš tako…? Ima li tu neka teorija zavjere? Ne, nema teorije, ovo je praksa, a građani imaju pravo znati kako monetarni sustav funkcionira, osobito sada kada je sustav u neviđenoj krizi. To je jednostavno novac, tako djeluje, i tako nastaje; a do kada, vidjet ćemo…
