Pod ‘klimatskim zaključavanjem’, vlade bi ograničile korištenje privatnih vozila, zabranile konzumaciju crvenog mesa i nametnule ekstremne mjere uštede energije, dok bi tvrtke koje se bave fosilnim gorivom morale prestati s bušenjem.”
Članovi WEF-a i kompanije započeli su ozbiljne rasprave o uvođenju globalnog poreza na ugljik u iščekivanju ‘kriznih klimatskih stanja’ i mogućih ‘zelenih karantina’.
Govoreći na Svjetskom gospodarskom forumu ranije ove godine, panel svjetskih čelnika i suradnika na dnevnom redu, zajedno s poslovnim magnatima, svi su se složili da je vrijeme za početak planiranja uvođenja globalnog poreza na ugljik, bez obzira što ljudi govore ili žele.
“Nema realnog rješenja za klimatsku tranziciju bez globalno koordiniranog sustava poreza na ugljik”, rekao je suradnik WEF-a i predsjednik Singapura Tharman Shanmugaratnam. “… Ngozi i [Svjetska trgovinska organizacija] koordiniraju ovo s nekoliko drugih međunarodnih organizacija.”
“Još je rano. Postoji percepcija da je to nepravedno, da je nepošteno, da će dovesti do inflacije,” nastavlja Shanmugaratnam. “Zapravo je suprotno. Ako to ne učinimo, zemlje koje će u konačnici najviše patiti bit će zemlje u razvoju. Njih će najviše pogoditi klimatske promjene.”
Zaključio je da je stoga globalni porez na ugljik jedino “realno rješenje”.
President of Singapore, Tharman Shanmugaratnam, speaking at the WEF: "There is no realistic solution to the climate transition that does not involve a globally co-ordinated system of carbon taxes."
— Wide Awake Media (@wideawake_media) April 17, 2024
"If we don't do this, the countries that will suffer most, ultimately, are the… pic.twitter.com/iL2Sd4o9hQ
I dok su neki ministri financija diljem svijeta komentirali ovu izjavu, rekavši da bi bilo politički nepopularno nametnuti još jedan porez građanima, rijetki su odmah odbacili tu ideju.
Tvrtke sudjeluju u globalnom porezu na CO2
Sudjeluju i tvrtke. U Svjetskom poslovnom vijeću za održivi razvoj (WBCSD), organizaciji koju vode izvršni direktori i koja se sastoji od najvećih svjetskih kompanija (npr. P&G, Apple, 3M, BP, Dupont, Google itd.), poslovni čelnici već dugo planiraju klimatske promjene hitnim slučajevima i predviđaju kako će izgledati navodno neophodna zelena zaključavanja.
Prema članku WBCSD-a iz 2020 .: “Pod ‘klimatskim zaključavanjem’, vlade bi ograničile korištenje privatnih vozila, zabranile konzumaciju crvenog mesa i nametnule ekstremne mjere uštede energije, dok bi tvrtke koje se bave fosilnim gorivom morale prestati s bušenjem.”
Koliko dugo bi čovječanstvo bilo prisiljeno suzdržavati se od jedenja crvenog mesa i kako bi to odmah promijenilo vrijeme na takav način da bi se klimatska karantena mogla ukinuti ostaje samo za nagađati.
Dalje navode: “Da bismo izbjegli takav scenarij, moramo ponovno razmisliti o našim ekonomskim strukturama i kapitalizmu pristupiti drugačije.” I tu na scenu dolazi Globalni porez na ugljik.
WEF se bacio na posao
WEF je također angažirao svoje mlade globalne vođe da rade na provedbi nove globalne porezne agende s ciljem da diktira domaće porezne politike diljem svijeta.
Kao dio prve faze njihovog programa, WEF je vidio više od 140 zemalja koje su se složile potpisati multilateralni međunarodni ugovor sa zajedničkim ciljem nametanja globalnog minimalnog korporativnog poreza multinacionalnim kompanijama.
Prema sporazumu, multinacionalne kompanije podliježu poreznoj stopi od 15 posto bez obzira na zemlju u kojoj posluju. Navedena svrha ovog poreza je spriječiti multinacionalne kompanije da iskoriste takozvane porezne oaze kao što su Švicarska i Irska – praksa u kojoj tvrtka ima sjedište u zemlji s niskim porezima, dok većinu svoje dobiti ostvaruje u zemljama poput SAD-a.
To ne zvuči tako loše, zar ne? Uostalom, oni su samo multinacionalke. Odnosno, za sada su to multinacionalke.
Tijekom rasprave među članicama WEF-a o globalnom porezu na dobit, na pitanje može li to dovesti do drugih međunarodnih poreza, članice su se složile da bi sljedeći korak bio rad na stvaranju globalnog poreza na ugljik.
Djeluju li porezi na ugljik doista?
Naravno, neke zemlje već imaju poreze na ugljik, pa moramo negdje pogledati koliko su uspješni.
Posebno je Kanada izvrsna studija slučaja jer je to zemlja s porezom na ugljik u kojoj ljudi stvarno počinju osjećati pritisak zbog nepriuštivosti koju je stvorio porez na ugljik.
U posljednje vrijeme to je postalo aktualno pitanje, izazivajući sve veće kritike javnosti i prosvjede, pri čemu se od nekih dužnosnika tražilo da daju brojke o točnom neto pozitivnom utjecaju poreza na ugljik na okoliš koji opravdava daljnje oporezivanje Kanađana.
Možda nije iznenađenje da nitko od njih nije uspio dati takvu brojku.
Kada su ministra okoliša Guilbeaulta upitali je li se porez na ugljik promijenio ili bi čak mogao promijeniti vrijeme, priznao je da nikakve promjene neće biti mjerljive barem do 2060. godine. Drugim riječima, nadajmo se da će uspjeti i vratiti se za 36 godina nakon što smo potpuno restrukturirali društvo.
I dok ne mijenja vrijeme na mjerljiv način, stvara krizu troškova života, budući da povećani troškovi goriva upadaju u cijenu svega što se oslanja na prijevoz (tj. gotovo svega). I to je tek početak.
Unatoč tome, čelnici diljem svijeta staju u red kako bi preslikali i intenzivirali ove neuspješne politike, pokušavajući implementirati vlastiti unisono, s prijetnjom ‘zelenih karantina’ koje im visi nad glavama.
